Osvrt na šesti izlet Opš 6G  

Velebit: Koze u magli i kako smo se navukli na T2

Kad sam se prije nekoliko tjedana prijavila za pisanje osvrta na Velebit, znala sam da imam „zicer”. Malo opisa prekrasnih pogleda na more i planine sa Zavižana, malo divljenja genijalnosti velikog Ante Premužića koji je prije 80 godina, bez ikakve mehanizacije i strojeva napravio najljepšu stazu u Hrvatskoj, nekoliko odlomaka o planinarskoj kući bez toaleta… Kako sam u lipnju već prošla tu predivnu stazu i ostala očarana, bila sam uvjerena da će se tekst praktički sam napisat.

Međutim, kad smo u nedjelju navečer uklizali na parkiralište kod Lisinskog poderanih grla pjevajući „Kad si sretan” i plješčući „dlanom o dlan”, znala sam da mogu zgužvati i baciti sve unaprijed pripremljene mentalne šalabahtere. Popeli smo se na pet vrhova, vješto verali na stijene, hodali po mrklom mraku, zbližavali se pišajući iza grmova… Dom bez toaleta? Tko se toga uopće sjeća.

Ali možda najbolje da krenem ispočetka…

SUBOTA

Okupljamo se u zoru i još sneni nabrajamo tko je što zaboravio. Ništa nije problem, sve se može posuditi, osim možda četkice za zube i vreće za spavanje. Sve je drugo zajedničko, to je ljepota planinarske solidarnosti.

Uz jedno stajanje na kavu dolazimo do Zavižana i sad je već jasno da mogu preskočiti cijeli dio o  pogledu na kvarnerske otoke okupane suncem. Okružila nas je gusta magla a obraze je šibao hladni vjetar. Kreće se u pohod na prvi vrh, Vučjak, koji je tek nekoliko minuta udaljen od doma, no moram priznati da sam ga preskočila jer je tijelo žudilo za još jednom kavom, i to baš takvom, crnom, turskom, kakvu kuhaju u domu. Kažu drugari kad su se spustili da gore nema žiga, a i da je pogled na maglu gotovo identičan kao iz doma, pa zaključujem da sam donijela dobru odluku i srknem zadovoljno zadnji gutljaj kave.

Okupljamo se za polazak i Dražen nam pokazuje naš sljedeći cilj. Moramo mu vjerovati na riječ, jer je zbog magle vidljivost cca metar, pa ne vidimo ni ostatak grupe, a kamoli vrhove i otoke koje nam opisuje. Krećemo hodati i prvo osvajamo vrh Velika kosa, a zatim slijedi uzbuđenje – veremo se po kamenju do Balinovca. Ruka na jednu stijenu, noga na drugu, prebaci, nađi uporište, prebaci težinu… Zabavno, na trenutke teško, fenomenalno! A nije na odmet i što nas na vrhu napokon čeka toliko željeni žig.

Spuštamo se preko botaničkog vrta i napokon stižemo na put prema Premužićevoj stazi. U glavi mi proradi kalkulator. Već je skoro dva, a mi nismo ni stigli po Premužićeve. Više nema sumnje, do doma nećemo stići za dnevnog svjetla. Pomalo skrivam paniku jer se čini da nikoga osim mene to ne opterećuje previše. Valjda su oni potrošili više od 30 kuna na čeonu lampu pa joj vjeruju.

Dolazimo do početka Premužićeve, slikamo se kod znaka i krećemo tim prekrasnim puteljkom teži za jedan veliki komad lima. Naime, obnavlja se krov Rossijeve kolibe, skloništa na pola puta između Zavižana i Alana, i planinari solidarno nose materijal u jednom i drugom smjeru. Lim prvo nose Tomislav i Leon, kojeg zamjenjuju Luka i Antonio, a u zadnjoj etapi s (drugim) Lukom lim hrabro hvata i jedna djevojka, Dora. Svaka čast, u tom mi je trenutku bilo malo neugodno što se ja nisam ponudila, pogotovo što sam prilično krupnija od Dore. A i svima nam je u grupi bilo pomalo neugodno što smo ponijeli samo jedan komad lima, nas 39, jer smo u suprotnom smjeru viđali društva od četvero ljudi, koji nose dva komada lima. Ups.

Nakon odmora kod Rossijeve kolibe, gdje su nam zahvalili na limu (samo riječima, ne i rakijom), nastavljamo hodati Premužićevim remek djelom i ubrzo dolazimo na po meni najuzbudljiviji dio cijelog izleta. Vrh Crikvena. Govori Dražen da se ovdje penju samo oni koji su Balinovac dobro svladali pa neki odustaju odmah, neki na pola puta kad su ugledali klin, a ja sam iznenadila sama sebe i kamen po kamen, klin po klin, uzverala sam se na vrh pod tolikim naletom adrenalina da sam htjela još tri puta otići dolje i gore. Nas desetak osvajača Crikvene ponosno se slikamo na vrhu, uspjevamo se spustiti u istom broju u kojem smo se i popeli, i nošeni euforijom nastavljamo hodati. T2 svladan! Dajte nam T3! Sve možemo!

U nastavku puta prema Alanu ulovio nas je, očekivano, mrak. Moja lampa od 30 kuna izdržala je izazov, nije srećom bilo „koliko para, toliko svjetla” i u koloni poput nekih rudara koračamo prema cilju. Divim se činjenici da su neki uspjeli uloviti te trenutke na (zbilja impresivnim) fotografijama, ja sam samo gledala u pod i molila boga da se ne popiknem na kamen. Dva manja pada tog sam prvog dana ipak zabilježila, bez velikih posljedica, tek toliko da imamo navečer još nečemu nazdraviti.

I kad su noge, ali bome i kapci, već postali teški, evo ga pred nama. Alan! Krevet! Gulaš! Nikog više nije briga ni kakav je wc ni kakve su spavaonice. Uživamo u gulašu (koji je zapravo varivo od graška, ali nema veze), pijemo pivu (iako smo se zakleli da nećemo jer ćemo morati noću na wc, ali taaaako je pasala), i već u 22 ležimo raspoređeni po spavaonicama, ja osobno u nesvjesti od ranog buđenja i prehodanih 20,88 km.

Nedjelja

Nakon jutarnje higijene (relativan pojam u planinskim uvjetima), doručka i kave spremni smo za drugi dan hodanja. Svi su nekako dobre volje, većina je dobro, premda isprekidano spavala, svi smo uspješno preživjeli prvo noćenje na planini. I taj wc, odnosno nedostatak istog, kao i spavanje u zajedničkim spavaonicama: smiješno mi je koliko sam se opterećivala time cijeli tjedan uoči izleta. Sada mi to ne predstavlja ni 0,1 posto uspomena na  dva prekrasna velebitska dana i neću čak tome  posvetiti više ni retka.

Kao da nas želi nagraditi za uspješno izdržani vjetar i maglu prvi dan, Velebit nam je u nedjelju podario sunce. Boje, vrhovi, moćne kamene stijene, sve danas blista u svojoj punoj ljepoti.

Hodamo kroz šumu, penjemo se na Obli Kuk i Veliki Kozjak, utvrđujemo gradivo penjanja po stijenama, odradimo nekoliko uzbrdica koje nam razigraju puls i ubrzaju disanje. Uspon bez stijena sad nam je već totalno rutinski, kao da studentu matematike daš tablicu množenja.

Prekrasnu dužu pauzu odrađujemo na vrhu Velikog Kozjaka okruženi fenomenalnim pogledima na sve četiri strane svijeta. Zrak miriše, sunce nam miluje lica dok uživamo svjesni koliko smo toga proživjeli.

Slijedi šetnja do busa, prilično duga, pa me pred kraj već malo lovi nervoza. Nakon toliko divnih terena ovog vikenda, hodanje po makadamu i asfaltu samo me umara, a ne ispunjava zadovoljstvom. Ipak, i drugog je dana uspješno svladano 16,5 km, kaže moja kineska narukvica i aplikacija.

Stižemo u bus, umorni ali zadovoljni, na povratku stajemo u Krasno na kavu/pivu, i taman kad sam mislila dremnut do Zagreba kreće atmosfera kakvu u autobusu nisam doživjela od srednjoškolskih izleta. Iz zadnjih redova busa kreće pjesma, poput virusa se širi prema prednjem dijelu, i oni najsramežljiviji puštaju glas, redamo hitove i neumorno pjevamo sve do Zagreba.

Pjesmu je nakratko prekinuo Dražen kako bi nam na mikrofon rekao da su domari u Alanu rekli da samo jedna od najboljih grupa u zadnjih osam godina. Kaže kako mu je bilo drago, ali i da je pomislio da smo štreberi.

Na kraju je u busu otkrio da nas je naprosto predobro umorio u subotu i da nismo za baciti!

Zaključak

Ispričavam se što je osvrt dugačak, sigurno sam neke stvari i zaboravila, ali toliko je bilo dojmova i doživljaja u samo dva dana. Za mene osobno (da malo privatiziram osvrt, ali možda se netko još pronađe) ovaj je izlet značio totalni izlazak iz „comfort zone” u smislu grupnog spavanja, wc-a, higijene, a opet – ništa mi od toga nije smetalo. Značilo mi je pomicanje vlastitih granica jer sam se oduvijek smatrala nespretnom i bojala se visina, a sad sam se suvereno verala po kamenju i željela još, još. I dodatno, najviše mi je značilo povezivanje svih nas kao grupe, u kojoj sam upoznala puno divnih ljudi i svake nedjelje kad se vratim s izleta, jedva čekam sljedeći da se ponovo družimo.

Za kraj, moram spomenuti naše vodiče.

Hvala Draženu, iako ne znaš najbolje procijeniti vrijeme (srećom, do drugog dana smo već naučili da broj minuta treba pomnožiti s 3.5 da bi se dobilo realno vrijeme dolaska nekamo) osmislio si nam super rutu, vjerovao u nas i na zahtijevnijim usponima, te nas cijelo vrijeme zabavljao šalama koje uvijek uspiješ izgovoriti tako ozbiljnim glasom da do zadnjeg trena ne znamo da li bi se zabrinuli ili smijali.

Hvala super ženama Tatjani i Ivani, Zoranu koji nam je pomagao na kamenju (jednog dana ćemo se penjati vješto kao i ti!) i Dejanu koji je „meo” sporije s kraja kolone i zabavljao nas šalama.

Lana