Osvrt na peti izlet Opš 6G
KLEK ili priča o uspavanom divu, vješticama, nesretnoj Đuli i idiličnom gradiću Ogulinu
U autobusu prema Ogulinu:
Razmišljam kako će izgledati današnji uspon, nadam se lijepim krajolicima i sunčanom danu.
Jesen je moje omiljeno godišnje doba, predivni mirisi zrele prirode, plodova, boje, osjećaj ispunjenosti, zrelosti, obilja, neka blagost i smirivanje nakon bučnog ljeta, mistične magle što se lijeno vuku po udolinama.
U Ogulinu:
Izlazimo iz autobusa, svi žure prema hotelu Frankopan, kava je prioritet!
Ogledavam se , sve mi se čini idilično, gradić je vidljivo održavan, fasade, barem u centru, obnovljene su, ostaci stare utvrde, također; tu je i muzej u kome se čuvaju sjećanja na prve alpinističke podvige vezane uz Klek, te sjećanje na Ivanu Brlić Mažuranić koja se ovdje rodila.
Iako se još kao dijete odselila iz Ogulina put ju je povremeno ponovo nosio natrag i tu je u pejzažima inspiriranim Klekom, rijekom Dobrom i lokalnim legendama iznova pronalazila inspiraciju za svoja djela.
Naša vodičica upoznaje nas s tužnom legendom o Đuli, koja se zbog nesretne ljubavi bacila u ponor koji sada nosi njeno ime. U svojoj nesreći nikada, vjerojatno, nije ni mogla zamisliti da će postati djelom legende koja će se prepričavati još desetljećima nakon njene tragične smrti.
Na parkiralištu gdje nas čeka autobus:
Bacamo prvi pogled na „Uspavanog Diva“, tijelo odn. hrbat mu se proteže u dužini od 3-4 km, najviši vrh je stjenovita glava visine oko 200 m . Izgleda mi prilično uspavano a ne zlokobno, čak i sve one priče o vješticama u olujnim noćima ne mogu za sada vizualizirati.
Tu smo i mi krenuli, znatiželja raste…
Ponovo autobus.
Ubrzo, stižemo u Bjelsko odakle kreće uspon. Presvlačimo se, zagrijavamo; napokon pokret. Sam uspon kroz šumu dosta je strm ali ne traje dugo. Nažalost, kamenje i korijenje na mjestima zahtjeva pažnju i fokus; ne mogu gledati okolo i uživati u krajoliku, ipak, tu i tamo uočim pokoju ciklamu a bliže vrhu odn. domu, kroz drveće i pogled na dolinu i okolne planine. Neki me dijelovi uspona podsjete na Medvednicu, neki na sjeverni Velebit, pa ćak mjestimice i Risnjak.
Tako, što u mislima, što gledajući pod noge dolazimo do „vrata“ na kojima piše:“ Dobro došli u carstvo klečkih vještica“; zanimljivo… Da li je to zato što su se i u prošlosti žene bavile planinarenjem te su stoga doživljavane kao malo pre-ambiciozne za tadašnja poimanja te kao takve prozivane vješticama, ili je nešto drugo po srijedi? Tko zna…
Prije samih vrata s desne strane nalazi se manja stijena iza koje puca pogled na dolinu i okolne vrhove, naravno, većina ushićeno vadi mobitele i počinje slikanje, ja također.
Još malo i dolazimo do Planinarskog doma „Klek“. Za one koji su mislili da u domu ima hrane pokazalo se suprotno, no barem unutra grije jedna peć. Iako je vani sunčano, za duže sjedenje na drvenim klupama dosta je hladno. Ova je jesen dosta brzo pokazala svoje hladnije lice.
Nakon odmora ruksake ostavljamo ovdje jer je uspon na vrh kraći, relativno zahtjevniji a bili bi nam samo nepotrebno opterećenje.
Hladno mi je, stavljam zimsku kapu i rukavice. Razmišljam kako su moje maštarije o usponu na Himalaju ( barem do baznog logora) smiješne, jer ako mi je već na Kleku hladno što bi tek bilo tamo…
U početku prolazimo još uvijek šumovitim dijelom, staza je mjestimice uska, zatim se vegetacija razrjeđuje i uspon kreće ( postoje stepenice) uz stijenu u koju je pričvršćeno uže za pridržavanje. Još malo pa smo na hrptu. Vrijeme je prekrasno, nema vjetra, bistro je i pogled se proteže na sve strane.
Usput prolazimo pored ploča s uklesanim imenima planinara kojima je ovo bio posljednji uspon.
Razmišljam, kako je to otići u trenutku u kojem živiš svoju strast za osvajanjem nečeg novog, u trenutku stapanja s prirodom, planinom, pticama koje kruže oko vrhova, ili možda u onom presudnom trenutku kad shvatiš da je ipak kraj budeš razočaran što ti je pokvareno veselje…
Hrptom dolazimo do izbetonirane okrugle ploče- heliodrom. Neočekivano… Još par minuta dalje i na samom smo vrhu. I to je to; pogled obuhvaća Klečice- stijene, Ogulin, Bjelolasicu, jezera Sabljaci itd.
Oni koji imaju knjižice guraju se oko žigova, i ja, neki se neumorno slikaju. Sjedam na komadić grube trave, pokušavam uživati u pogledu. Impresivno je, no količina ljudi i žamor ne dozvoljavaju mi da odzujim… Nema vjetra, dosta je ugodno. Možda kada bi se smračilo i pala kiša, mogla bih se poistovjetiti s kojom vješticom, metlu (štapove) sam ostavila kod doma, nažalost ništa od letenja….
Pridružujem se ostalima, slikanje.
Na povratku mjestimice treba pozornije paziti koji puta si pomoći i rukama. Zapravo, dok gledam u pod i pazim kuda stajem ne razmišljam ni o čemu drugom, ulazim u ritam koji se povremeno prekine zbog zastajkivanja grupe.
Ponovo kod planinarskog doma.
Željno dočekana pauza za jelo i odmor ali i obavezne čvorove, ovaj puta u domu na toplom. Toliko smo se udubili u čvorove da smo upozoreni kako se dom uskoro zatvara, moramo krenuti.
Jedino gdje „recimo“ opravdavam upotrebu štapova je spust. Strmo je i ponekad mi dobro dođu! Kotrljam se s ostalima, brzo smo dolje.
Nakon rastezanja i pauze za palačinke u ogulinskom hotelu“ Frankopan“, iz autobusa, bacam posljednji pogled maleni Ogulin, njegove osvježene fasade i male obiteljske kuće s uređenim okućnicama. Sve se ćini tako uredno i umiveno, pomalo bajkovito. Uzdahnem i pomislim kako će se valjda i moji planovi da se preselim van grada negdje u prirodu jednom ostvariti…
Prema STRAVA-i prešli smo 9,3 km, 585 mnv, i ukupno hodali 4,1h.
Vedro, Tanja
