Osvrt na deveti izlet OPŠ 14G Hpd Runolist
Paklenica 8. – 9. 6. 2024.
Dragi dnevniče,
jučer sam se vratila sa zadnjeg izleta s mojim 14 G OPŠ-ovcima, nesuđenim Suncokretima, Sunčanima, Sunčanim puhovima, Četrnajsticama, Vatrenim lisicama, Spartancima, Posrnulim djevicama. Posljednja tri imena su samo neki primjerci iz bogatog arsenala Marijanovih umotvorina. Legendice naša, hvala na trudu, preporučit ćemo tvoje usluge brendiranja idućim generacijama. Možda koja prođe. 😉
Uglavnom, mislim da je naš Ivan Krstitelj bio Danijel Bara, a možda je i „Mala Barina“. Tko će ga znati, netko je od njih, a možda i naš Zoki, u svom govoru ispalio Maniti puhovi.
Nemojte se ljutiti, bilo je to prije nego što smo naručili kod našeg dragog domaćina, pravog Mrkog Mede, 40 pivica, ali svejedno se ne sjećam detalja. Prošla su dva dana! =)
Ufff, što dobro zvuči ovih 40! Naša Mare iz Cuga, inače vatrena zagovornica Bezimenih puhova, mora da se osjećala k’o najveći baja kad je izdala tu narudžbu i dodala: Sve plaćam!
Poslije smo u nekoliko navrata pjevali: Sinoć sam, sinoć sam, pol kafane popio (naučila i ja riječi, dobro da je gotovo, glazbeni ukus mi je već krenuo opasno brazditi). Ti stihovi baš i nisu odgovarali stvarnosti. Istina je da nam je puno limenki ostalo za sutradan. Trebalo je junački stisnuti zube i ponijeti ih u tim preteškim ruksacima. Ne znam kako, ali drugi dan, kad smo već ispraznili dio zaliha, ti su vražji ruksaci bili još i teži. Kao da nam je svima, a ne samo nekima, nepoznat počinitelj u njih uvalio kamen. Stidite se vi koji se pronalazite u ovim riječima! I ponovite to kad god stignete! =)))
Znam, znam, kakav ti je to osvrt u kojem si krenula od tuluma?! Oprostit ćete mi, ni najmanje mi nije bilo fora osvrt početi s:
PRVI DAN.
Jesmo, hodali smo, sunce je pičilo. Čim smo izašli iz busa i natovarili te nabijene, zbuksane ruksake, bilo nam je teško. Neki su nakon prvih deset minuta hoda i obilnog znoja dok su svladavali kamene skaline psovali ludu glavu koja ih je dovela tu, tješili se u sebi da možda ipak neće svisnut, a često tražili i od supatnika da im to naglas ponavljaju kako bi ta utješna tvrdnja postala istina.
Dakle, bilo je grdo. Pakleni uvjeti na Paklenici. Nije ni čudo da su nam to u Runolistu sačuvali za zadnji izlet. Došao je i trenutak odluke – nastaviti planiranom rutom ili zapičiti za PD Paklenica. Iako je neki lagani val should I stay or should I go now upitnika prošao nad mnogim glavicama, na kraju smo se rastali samo sa Željkom, Silvekom i Ana Marijom koji su joj bili u pratnji. Anićev kuk nas je čekao! Šibali smo kroz hlad uz gdjekoju kozu i puno njihovih bombica. Uzverali smo se na njega kao divokozice, a neki i kao gazelice, po vrućim kamenim stijenama i osvojili pravo na uživanje u pogledu na Starigrad, Pag, njegovu kopnenu čipku isprepletenu s morem, Sveto Brdo, nebo…
Ajde da sad malo i privatiziramo, zato sam i uzela ovaj zadatak pisanja osvrta! Na tom vrhu uživala sam i u okusu pobjede nad samom sobom. Jeste li vi vidjeli Anićev kuk?! Malo je reć’, impozantna grdosija. Kad osoba koja se zamalo ne uspne na vrh Kleka jer joj izgleda nedostižno, jer tako to izgleda iz očiju nekoga tko cijeloga života dopušta da mu kretanje konkretnim planinama ograničava straaaaaaaaaaaah, s veseljem osvoji pakleni Anićev kuk, to nešto znači.
Pomaknula sam svoje granice! I to ne za nanometar, pomaknula sam planinu, ako se mene pita. Ne znam bih li se samostalno baš tako bezbrižno upustila u to. Ipak, tu je bio moj Gogi da ispruži ruku, pokaže put i dokaže kako su svakakva čuda moguća kad znaš da svom vodiču možeš vjerovati. Na prethodnih desetak izleta to sam povjerenje prema vodičima gradila. Bilo je i opiranja, glava je tvrda, obrasci nevoljko popuštaju mjesto nečem novome, ali kad te okruže takvi fantači fantastični, otope se i glečeri pa gdje neće bijedne mentalne blokade. Hvala svima vodičima koji ste me držali za ruku, a i svima vama generacijo moja, što ste hodali uz mene na prijašnjim izletima i bodrili me u trenucima kad su koljena klecala. Volim vas!
Uvjerilo me to da nema toga što ne možeš, već samo onoga što ne želiš. Kad želiš, možeš! Uskličnik.
Nakon ovog ohrabrujućeg self-help dijela idemo na bolje teme. Sad ide dionica puta koju će posebno pamtiti specijalna jedinica Manitih puhova zvana Rigoletići.
Nećemo javnosti otkrivati identitet naših specijalaca, samo ćemo reći da su te naše tajne snage dale posljednje atome energije da dođu do Planinarskog doma Paklenica. Bio je to pothvat, višesatna mentalna i fizička borba na prilično zahtjevnom terenu. I oni su kao pravi heroji po dolasku na cilj dobili gromoglasan pljesak svih nas koje je Bara svojim glasovitim žustrim tempom doveo do kućice. Prelazak naših boraca preko mostića i ti osjećaji olakšanja, ponosa i kolektivne ljubavi ostat će u mojoj glavi upamćeni kao poseban trenutak.
Dok su se naši Rigoletići probijali šumama, strmim spustovima i istim takvim uzbrdicama, mi smo već iskusili čari kupanja u bazenčiću punom drsko i savršeno hladne riječne vode i udomaćili se u sobama. Oprano rublje sušilo se na štriku, a sretna šačica nas izvela je u šetnju i Jožine hippie hlače i odradila fotošuting. Praznile su se i zaslužene limenke pive, a bome i tanjuri graha i vege variva.
Tulum koji je uslijedio neću nešto puno opisivati. Već znate, bilo je veselo. Dodat ću samo da su nas prvi glasovi Runolista iz redova vodiča počastili prvoklasnim koncertom. Hvala Ivana, Anamarija i Dino! I svim ostalim pratećim vokalima.
Začas je ponoć i kao Pepeljuge izgubili smo cipelice i spavamo k’o bebe u lajnerima i vrećicama za spavanje dok šume slapići, a miris šume ubija naše isparine. Iiiiii svanuo je
DRUGI DAN.
Doručkovali smo. Neki su se mrzili što su pili, što nisu legli ranije, a neki su se probudili orni kao pravi suncokretići. U jednom trenutku dvorištem doma odjekivalo je: Čiji je ovo ručnik? Tko je ostavio buff? Čije su ovo tajice? Tko je ostavio štapove? I eto, bili smo spremni za istezanje i put pod gojze. Sparina nas tlači, ali Bara penje, penje, a mi za njim drito u Manitu peć. Divota, čarobno mjesto koje je nastajalo vjekovima bez pogleda ljudi. Rashladili smo se i eto nas opet na istom putu.
Spuštamo se, pozdravlja nas jedna zmijica. Krepani smo. Ne sjećam se ničega osim mira u srcu i osjećaja kao da hodam u nekom neprobojnom mjehuriću sreće s pogledom na Anićev kuk i njegovu kukovsku braću, svi zgodni, lijepi, stasiti kao u razglednici.
Došlepali smo se do ulaza u Podzemni grad. Vruće je i zujimo posvuda, treba nam milijun godina da se okupimo i uđemo u taj muzej. Malo smo se ohladili pod klimom, pogledali neke filmiće o mirilima, uzgoju ovaca i… nisam gledala treći, trebalo je ići testirati penjačke sposobnosti.
Žeži, Matea i Joža otvaraju šou. Penju se i spuštaju kao ludi. Marija i Martina čekaju red pa kreću i one. Nestvarno je kako se ti ljudi penju. Paučići moji. <3 Umjesto da osjećam mučninu kao što bi mi se prije događalo kad vidim da je netko na visini, zadivljena sam, uzbuđena kao da s njima i Niki, Kiki, Riki penje, penje. Hihih
Moram priznati da su te moje imaginarne izvedbe uz naše vrhunske penjače (a bilo ih je tako puno, baš ste talentirani prasci jedni, da nema smisla ni nabrajati) prošle puno bolje od stvarnog performansa na stijeni. No, to uopće nije poanta. Pokazala sam srednjaka strahu i nasmijala mu se u lice čak dva-tri-četiri metra i to dvaput. Abseil je tako jasan, jednostavan, elegantan… kad gledaš kako to drugi rade. Ja sam u to unijela neke svoje akrobatske, rock’n’roll dionice. Bilo je baš zabavno grebati se sa stijenom. Hvala ti Ivana Bara što si me tako lijepo osiguravala, hvala Zoki što si mi u ključnom trenutku još jednom pružio svoje ruke sigurne.
Preporod je dopustiti si da probaš pa kud puklo. To možemo svi. Pokazala je to i Klara i Sandra i Željka koja je ovoga puta išla do vrha bez metle. Svaka čast. Svima. Bilo vas je baš gušt gledati.
Brzo premotavanje filma, skribomanka sam, znam, niste toliko čitali još od lektire.
U Starigradu smo. Brzinski kupanac u mooooruuuu, božanstveno i samo po sebi, a pogotovo nakon svega ovoga. Super je sjela pizza, a vjerujem i svima ostalima što god imali na pijatima. Party u busu. Party na parkingu. Party s vama, uvijek i svugdje, dragi ljudovi. I kraj je. Najgori ste od sve djece i volim vas! Slažemo se da ponovit sve ovo bi trebalo.
Nema sumnje ni u to da je školica planinarenja najbolji dar koji sam dala samoj sebi, a nisam jedina koja tako misli.
Neka pouka iza ovih puno riječi i još više koraka: Veliki strahovi u pravom okruženju mogu izaći na mala vrata i prostor koji su dotad zauzimali prepustiti slobodi da se usudiš, raširiš ruke i zagrliš svijet cijelim srcem.
Maniti moj puhovi, veselim se svim idućim susretima tamo gdje planinski vrhovi ljube nebo! Grlim vas opičene i sretna sam što sam vas sve imala priliku upoznati.
Vaša manita,
Niki