Osvrt na izlet

Ranom zorom skoro pod okriljem noći okupila se grupa entuzijasta, članova PD Runolist s ciljem da prohodaju Premužićevom stazom od PK Alan do PD Zavižan. Duljina staze cca.16 km, visinska razlika uspona oko 700 metara. Planinari stižu sa svih strana s osmijehom na licu, sretni što se opet vide i što kreću na još jedno zajedničko putovanje. Vodič Goran sve pomno prati, evidentira i koordinira te se ubrzo nalazimo u udobnom autobusu i krećemo u novu avanturu.

Nakon par sati vožnje i uspješnih manevara našeg vozača po uskoj šumskoj cesti, stigli smo oko 10 sati na planinarski dom Alan. Uslijedilo je ratezanje utrnutih mišića, presvlačenje i fotkanje ispred PD Alan i… pokret.

  

Grupu od 45 planinara je vodilo četvero vodiča s Goranom na čelu i vodičicom Gabrijelom  zvanom „Metla“ koja pomete svaki problem koji neki planinar ima, te dvoje mladih izuzetno susretljivih vodiča. U svakom slučaju „respekt“ za takvu organizaciju.

Goran je poveo izlet „umjerenim“ tempom da se zna tko tu koga vodi😊 Krenuli smo poletno uz povremeno zaustavljanje da dođemo do daha…Prolaskom kroz šumski dio Premužićeve staze izašli smo na prekrasne livade prekrivene proljetnim cvijećem prošarane bijelim stijenama koje Velebitu daju posebnu draž. 

  

Ubrzo smo se našli na Seravskom vrhu (1629 m) sa kojeg se s jedne  strane pružaju nezaboravni vidici na more i otoke, a s druge strane vam oduzima dah pogled na okolne vrhove u kojima dominira Krajačev kuk. Uspon na vrh nije težak, a pogled s njega vrijedi svakog napravljenog koraka. Na vrhu smo malo odmorili, udahnuli ljepotu koja nas okružuje, nasmijali se, nešto prigricnuli i fotkali se kako bi taj trenutak postao nezaboravan. 

    

Nastavljamo dalje prema Rossijevom skloništu (1580 m) koje se nalazi u srcu Rožanskih kukova, ispod stijene Pasarićeva kuka. Sklonište je nazvano prema istraživaču velebitske flore Ljudevitu Rossiju. Tu smo napravili dužu pauzu da odmorimo dušu i tijelo stapajući se sa prirodom i uživajući u nestvarnoj ljepoti koja nas okružuje, okupani suncem, pročišćeni vjetrom. Sjedimo, gledamo, razgovaramo, ostavljamo stresove i brige u planini. Uživamo u trenutku koji se događa, jedan jedinstveni, neponovljivi. Slikamo se da ovjekovječimo taj trenutak sreće😊

  

Nevoljko krećemo dalje jer nekako osjećamo da ovdje pripadamo i da bi ti lijepi trenuci trebali duže trajati. Mišići su se malo umorili, koljena škripe, ali čekaju nas nove ljepote. Nastavljamo dalje kamenom stazom okruženom krškim reljefom uživajući u kontrastima zelene i bijele boje koja dominira ovim krajolikom. Krećemo se opuštenije, budući da smo prošli pola puta, korak je lakši uživanje na maksimumu… Stazom odjekuje smijeh i veselje dok nas naši vodiči pomno prate svojim budnim okom.

 

Nismo se ni snašli, a već smo se našli na početku Premužićeve staze (iz smjera Zavižana). Prošli smo našu dionicu te smo zadovoljno posjedali po livadama i uživali u krajoliku. Fotkali se za uspomenu i dugo sjećanje te krenuli prema PD Zavižan.

 

Hodamo prema PD Zavižan koji je tako blizu, a tako daleko. Nekako nam se čini da su se mišići umorili i da se zadnjim atomima snage penjemo do obećanog osvježenja – hladnog pića koje nam je prijeko potrebno. Sjedimo ispred doma, razmijenjujemo dojmove i uživamo u pogledu na more, zavižansku kotlinu, Veliki Zavižan i Hajdučke kukove sretni i istovremeno sjetni što se naš izlet bliži kraju.

    

Naravno da je  „pala“ fotografija da se zna gdje smo bili i što smo radili…

Uskoro se spuštamo do autobusa koji će nas povesti prema Zagrebu. Prije ukrcaja slijedi iznenađenje…grupa entuzijasta nas poziva na rastezanje mišića kako bi i u nedjelju netko od nas mogao nastaviti sa planinarenjem i svom ili nekom drugom aranžmanu😊

Putujemo za Zagreb umorni, ali zadovoljni što smo imali priliku provesti prekrasan dan sa top vodičima i top ekipom😊

 

Andreja D.

 

Samo Vedro dalje😊