Osvrta na sedmi izlet OPŠ 13G Hpd Runolist
Risnjak 4.11.2023.
Ide li se na taj Risnjak?
Kakva je prognoza, hoće li kiša? Aha, u subotu neće kiša, idemo u subotu!
Jao, ljudi, kakva sad subota, ja sam mislila sarme kuhat…
No dobro, unatoč promjeni plana nekako se skupilo 15 hrabrih piceka i krenuli smo u subotu u 6 od Lisinskog prema Risnjaku.
Nakon jutarnje kavice na Ravnoj Gori, stižemo u nacionalni park Risnjak i krećemo u šumu. Vrijeme fantastično. Malo je hladno, ali nema padalina.
Putem pričamo o tome što ćemo napraviti ako sretnemo medu. Najbolje se pravit mrtav. Ne, samo se ukipiš i čekaš da ode. Opasno je ako je medvjedica s mladima. Meni su rekli da treba trčat nizbrdo. Nismo ništa pametniji, no srećom nismo ni sreli medu.
Staza je puna lišća, a krošnje su gole, ali nije klizavo, ide nam super. Ima dosta srušenih stabala, neka preskačemo, ispod drugih se provlačimo.
Pojavilo se sunce i približavamo se planinarskom domu. Dom je već godinama zatvoren i zapušten, ali svi smo sretni što smo tamo.
Stijene prema vrhu su suhe i odlučujemo da idemo do vrha. Stazica prema vrhu je strma, ali nije previše zahtjevna. Ipak, prolazi nam kroz glavu da se tuda trebamo i spustit. Oko nas je puno klekovine, to je ono nisko raslinje koje izgleda kao bor.
Do vrha ima nekoliko dionica gdje su postavljene sajle da bismo se lakše popeli, a pred sam vrh samo gole stijene i oprezno biramo gdje stajemo. Konačno smo na vrhu. Unatoč oblacima, pogled je predivan na sve strane.
Tu smo uživali u pogledu i fotkali se, svi dobro zabundani jer je stvarno jako hladno.
A onda slijedi spuštanje…
Uf, mene je strah da cu proklizat. Kolega Petar je stalno uz mene i govori mi gdje da stanem i kako da se spustim pomoću sajle. Na dijelovima gdje je bilo blata smo se čak spuštali “u navezu”; nas troje (op.a. Luka, Petar i ja) smo se držali za ruke, hahaha. Ostatak vremena smo se držali za klekovinu.
Kod doma smo se najeli i fotkali i idemo dolje. Spuštanje ne volim nikako, ali što ćeš… kad se popenješ, moraš se i spustit.
Počinje kišica. Ma to je lagana kišica, ne treba mi kabanica. Ipak radimo pauzu da obučemo kabanice i stavimo navlake na ruksak. Ja stavljam navlaku, al računam da je jakna vodoodbojna pa hajde ne treba mi kabanica. Eee, da. Ta kišica je postala prava kiša koja nije prestajala jedno sat vremena. Svaki korak odmjeravam da ne proklizem. Pada i led. A dobro, sad ćemo testirat ovu jaknu.
Putem opet puno srušenih stabala. Opet se provlačimo, preskačemo… sve bez većih problema. Konačno prestaje padat kiša. Umorna sam. Hladno mi je. Imamo još 45 minuta hodanja, ali staza je sad već jako lagana.
Konačno smo se spustili, jakna je izdržala i za kraj odlazimo u obližnji restoran na neku klopicu. Na jelovniku postoji pršut od medvjeda, no ipak svi uzimamo nešto malo konvencionalnije i grijemo se uz priče i čaj…. a kome da uvalimo da piše osvrt…?
Anamarija K