Osvrt na treći izlet OPŠ 12G

Hpd Runolist

Klek 1.4.2023.

Treći izlet OPŠ 12G vodi nas malo dalje od Zagreba, u jedan nešto drugačiji svijet, u prostor i vrijeme divova i vještica. To je kolijevka hrvatskog planinarstva, koju svi u Runolistu nosimo u sebi (i na sebi), ponosni div Klek.

Okupljanje je na uobičajenoj lokaciji, dolazimo u velikom broju a oni koji su danas spriječeni s nama su svakako u mislima. Vrijeme je zasad vrlo obećavajuće unatoč šarenim prognozama, dan je svanuo vrlo lijep, teško da smo mogli bolji zamisliti. Raspoloženje je još blago pospano, no vrlo brzo svi sa iščekivanjem sjedimo u autobusu i čekamo znak za pokret. Prebrojani jesmo, na čelu s našom Marom koja je označila početak, i krećemo!

Autobus nas vodi van Zagreba autoputom, za čas prolazimo Karlovac i skrećemo za Ogulin… a čim silazimo s autoputa, naše odredište postaje vidljivo. Klek sjaji obasjan blagim jutarnjim Suncem, gotovo čujem kako nas doziva svojim dubokim glasom.

Zaustavljamo se neposredno van grada, a za sada nam ne treba oprema, već u svojim početnim izdanjima pješice prolazimo gradske dveri i idemo ravno do hotela Frankopan. Sada smo ovdje samo na kratkoj kavi, no uzimaju se i narudžbe za naš skorašnji, ozbiljniji posjet restoranu, koji će na red doći nakon pohoda na Ogulinskog diva.

Već potpuno budni i sa energijom na pristojnom nivou idemo na prvi dio izleta, a to je posjet Zavičajnom muzeju u neposrednoj blizini hotela. Ispred muzeja već nas čeka simpatičan kustos, koji nas vodi na zanimljivo putovanje kroz nekoliko staza: povijest planinarstva i alpinizma u Ogulinu kao njihovom izvoru u Hrvatskoj; povijesnim zanimljivostima i obilježjima kulture ovoga kraja, uz Ivanu Brlić-Mažuranić ali i Tita i njegovog boravka u ćeliji br 6.

Kada smo završili obilazak, kratko se spuštamo do Đulinog ponora i dojmljivog prizora koji on pruža, gotovo usred samog grada. Nakon prvog koraka slijedi onaj glavni, a to je naš sastanak sa Klekom. Ulazimo u autobus na kratku vožnju, koja nas doduše ne vodi kuda smo očekivali. S obzirom na doista lijepo vrijeme, naši vodiči predvođeni Marom odlučili su priuštiti nam malo dulji i prizorima znatno bogatiji uspon. Ubrzo dolazimo do naše početne točke. Kratko ali učinkovito razgibavanje završavamo u stilu, snimkom pozdrava vodičima koji danas polažu svoj ispit. Entuzijazam je popriličan i taman nas priprema da s osmijehom krenemo uzbrdo.

Gamaše se spominju još od izlaska iz autobusa, i u roku od nekoliko sekundi svi vidimo zašto, blato nam već na ovom dijelu propada pod nogama. No, vrijeme je odlično, i nakon par minuta fino smo zagrijani i bez problema osvajamo stazu, korak po korak. Pauza je taman dovoljno, većih poteškoća nema i vlada vrlo ugodna atmosfera zajedništva, uživanja u pokretu i prirodi.

Nešto veća pauza nastupa izbijanjem na vidikovac na kojih pola puta do vrha. Pogled je stvarno impresivan, u podnožju smo stjenovitog Kleka i vidimo sve brijegove u njegovoj okolini, a s desne strane smo u dolini ostavili Ogulin. Padaju slika za slikom, solo, grupna, vodička, po narudžbi…

Nastavljamo dalje i ubrzo izbijamo na divan proplanak, gdje kratko odmaramo, obnavljamo energiju i spremamo se za kratki ali malo izazovniji dio ispred nas. U ovom dijelu staze padina je poprilično strma, no efektu višestruko doprinosi duboko i sklisko blato s kojim se

oprezno borimo. Međutim, svi ga uspješno savladavamo i dolazimo na vrh padine, do križanja sa stazom koja dolazi iz Bjelskog.

Posljednji dio puta nešto je lakši, pa ipak, vidimo kako se oblaci sve gušće i tamnije skupljanju nad nama, a dan vrlo brzo postaje mračniji. I tako, dok je tren prije bilo sunce, nedaleko od doma počinje nas osvježavati lagana kišica. U početku smo blago nesigurni hoće li prerasti u ozbiljniju kišu, no utoliko se nazire toranj odmah prije doma i vidikovac na kojem se doduše ne zaustavljamo (bit će tu i na povratku).

Po dolasku u dom potpuno okupiramo najveću prostoriju te se vrlo brzo vadi zaslužena okrijepa pripremljena pod nedavnim dojmom predavanja o nutricionizmu. Vidi se tko je najbolje pratio kada dolazi na red i ona u tekućem obliku, bogata vitaminom B12.

Domar odmah puni peć vrućom žeravicom iz dubina samog Kleka te se uz jelo i ugodnu toplinu ubrzo svi sušimo i opuštamo napete mišiće. Također se širi vijest koja je neke blago razočarala, a to je da naš uspon staje ovdje. Kako je počela kiša, Mara i vodiči većinskom odlukom zaključuju kako je sigurnije ne nastavljati put po strmim i izloženim stijenama u samom podnožju vrha s obzirom da su upravo podmazane svježom kišom.

I tako dok nam ovaj krupni dio tijela još malo odmara, na red dolaze mozak i (relativno) fina motorika – čvorologija. Vježbamo 3 nova čvora: lađarac (za nekog i Mađar), polulađarac i ambulantni, uz koji se obavezno radi i osiguravanje na oba kraja. Što se mene tiče lađar nije potonuo, ali za prvu pomoć ću morati prvo još malo spajati samo svoja dva kraja.

Kada smo svi imali vremena isprobati nove, ponoviti stare, a neki i izmisliti dosad nepostojeće čvorove, polako se opraštamo od doma. Ponovno pune energije vani nas čeka sunce, no odluka o povratku ostaje i na tjeme ovog diva danas nećemo kročiti.

Povratak od doma nije nas odveo istim putem, već na stazu po kojoj smo početno planirali ići, onu s jednim krajem u Bjelskom. U usporedbi s onim kojom smo došli, ova je nešto kraća a prema mojem dojmu i ravnomjernije strmine, no molim vas nemojte me citirati za ovo.

Nedugo nakon početka silaska, moguće razočaranje izostankom posjeta samom vrhu kod mnogih je ublažila oproštajna predstava koju su nam priredile vještice Kleka. Ispraćeni smo crnim oblacima i laganom grmljavinom, a zatim i tučom pomiješanom s kišom. Kao jedan svi stavljamo kabanice i dobivamo novi zamah, pa mi se čini kako sam se doista u tren oka našao na poznatoj mi livadi te posljednjem djeliću šume na samom kraju staze.

Ipak, uglavnom suhi i vrlo dobro raspoloženi ostavljamo svoju opremu, presvlačimo se i ulazimo u autobus koji nas vozi natrag do Ogulina. Nakon Kleka nam za osvojiti još ostaje Frankopan i njihove palačinke, većinom naručene već ujutro.

Potez je očito bio dobar jer prve porcije gotovo čim sjedamo izlaze iz kuhinje, a odabira nije nedostajalo, ni slatkog ni slanog. Nakon izvrsnog obroka i razmjene dojmova od cijelog dana, pozdravljamo se od mirnog Ogulina i njegovog usnulog diva Kleka. Njegov vrh čekat će svakoga od nas do nekog idućeg puta, kada div bude ljepše sanjao. Za danas, po posljednji put ulazimo u autobus i s vrlo lijepim novim iskustvom krećemo natrag, uz laganu glazbenu podlogu neočekivanog dalmatinskog karaktera.

Društvo u pozadini busa je nešto dinamičnije dok se naprijed se lagano odmara te tako u veselom i pozitivnom duhu stižemo na našu početnu točku, na već dobro poznati parking. Sa onim osjećajem karakterističnim za kraj izleta pomalo se skupljaju stvari i pozdravljamo se, vodiči i polaznici ove naše 12G, koja još čeka svoje ime ali neupitno već ima svoj identitet.
Hvala vam i do idućeg puta,

Vedro!

Matija D.