Osvrt na šesti izlet OPŠ 12G

Hpd Runolist

Papuk 6.-7.05.2023.

6.5.2023. subota, dan prvi

Papuk – Jankovac, kako se to stvarno zbilo?

Dakle, krenimo polako, kao svaki naš izlet, razgibavanjem no ovaj put vidnih osjetila.

Priča je nevjerojatna, stvarna, jer dugo očekivani, prvi, dvodnevni izlet došao je na red, te kraj zadnjeg predavanja usmjerio na pokoji završni detalj.

Okupljanje na standardnom mjestu, u prime-time terminu, krenulo rutinskim spremanjem, a završilo prozivkom predsjednika te obilježavanjem starta naše avanture.

6:20_autobus kreće, pokoja uputa vodiča i žamor se smanjuje, a oči sklapaju. Putem odrađujemo brzinski predah i jurimo do obećane pušo-kavo-pauze.

10:30_dan poprima sve vedre boje i polako prelazi u topliji dio pa smo do polazišne točke svi u kratkim rukavima…biti će divno…

Iskrcaj i zadnji pregled ruksaka autobus šalje na odredište, a nas u stav razgibavanja (ja vodio).

Eto novi moment, vodiči (odsada duhovi) predaju vodičku palicu i dijele nas u ekipe; dobivamo veze, kartu i zadatak, odvest grupu po segmentima preko zadanih točaka, do odredišta – Jankovac. Pokoja konzultacija, malo galame, stvoreni su uvjeti, vrata starta su otvorena i grupa je u pokretu…početak bajke…

11:30_bježimo sa asfalta te krećemo nešto „jačim“ terenom prema Veličkom starom gradu gdje je kraći predah i vrijeme za smiješak…slika. Nastavljamo istim tempom, poučna staza, pitomiji put, prema 250 milijuna godina starim Tauberovim stijenama koje nas časte izuzetnim pogledom na grad Velika i istoimeni kamenolom. Rastegnuti po stijenama skupljamo se u red te grupa A uspješno završava zadatak na vrhu Lapjaka i predaje vodstvo grupi B…ovdje je prekrasno…

Nakon predaha i dopunjenog šećera krećemo dalje zelenim oazama mirnog Papuka. Dolazimo do vidikovca Nevoljaš te uz brzinski odmor nastavljamo prema planinarskoj kući Jezerce, pored nekadašnjeg skijališta, gdje grupa B, nakon veće pauze vodstvo predaje grupi C.

14:00_odmor iza nas, prebrojavanje i krećemo se prema spomeniku žrtvama domovinskog rata. Ne gubimo ritam, uživamo nadalje u mirisu mladog luka te prilazimo odredištu gdje, uhvaćeni dronom, najprije obilazimo jezera, poučnu stazu (još jednu) i impresivan slap Skakavac…ovo je raj…

18:00_hodački dio dana je gotov i vrijeme je za okrijepu. Prvi dio večernje aktivnosti odvija se u blagovaoni, večera i predavanje. Ni dizanje tona, nit ubrzani tempo nisu uspjeli nadvladati monotono predavanje i vidni umor. Spontani nastavak večeri užario je terasu, koja postaje podij, te pomalo zaboravljamo fizičku aktivnost i ritam je u bokovima.

22:00_neki na druženje, neki na odmor; noć je mlada i budimo životinje, podmazujemo glasnice, a dio grupe kao da prkosi pospanosti. Efekt bliskosti, zajedništva dolazi do izražaja i nastavlja se do sitnih sati kada najiskusniji pozivaju na nužan odmor. Večer završava pod budnim okom ipak najzaslužnijih (vodiča) za ovaj fantastičan prvi dvodnevni dan…to be continued…

by vedran, vedro

7.5.2023. nedjelja, dan drugi

kasna je večer, tiho je i mirno, kroz otvoren prozor dopire pjev noćnih ptica. Sjedim za stolom, slušam kako vatra nježno pucketa u kaminu, a njeno svjetlo treperi i stvara fantastične likove po zidovima sobe i dok zamišljeno gledam tu igru  i vrtim čašu viskija sa ledom u ruci, kao da ti likovi postaju stvarni i pred očima mi odjednom  izranjaju likovi u početku maglovito, a zatim jasno kao da su stvarno ispred mene, moji ljudi, prijateljice i prijatelji iz 12 G. Jasno se vide naša lica, čuju se veseli glasovi, smijeh i Papuk oko nas, prekrasan, širok, tajnovit, predivan.

Iako kolokvijalno dan počinje ujutro kada se probudimo i krećemo u novu rutinsku avanturu, borbu svakodnevnog gradskog preživljavanja, svi znamo da dan počinje u 00.00 sati, a kako ja imam zadatak napisati nešto malo o našem drugom danu krenuti ću upravo od tog trenutka. Obično većina ljudi u to vrijeme (čak i vikendom) već spava, a što radi naša vesela družba, pogledajte  samo; buči, ruži. tulumari.

Pjesme se pjevaju, potoci rujnog piva i vina teku, svi plešu, razdragani i veseli i to traje i traje kroz noć bez naznake da će se ikada završiti, evo dolaze i neki dragi ljudi tko zna od kuda, da se pridruže ovom veselom društvu, dakle zabava za koju Vam može biti krivo da niste bili na njoj. U nekom trenutku duboko noći naši glavni vodič polako, nenametljivo usmjerava našu veselu grupu prema krevetima i snu koji nam je itekako potreban jer dan koji dolazi biti će zahtjevan i fizički i psihički.

Umorni od pjesme i plesa jedva nekako napuštamo terasu doma i odlazimo u krevetiće .Dok spavamo snom pravednika neki dobri duh za nama čisti i posprema, kako sam kasnije čuo od nekih da se govori. Imam osjećaj da nas je netko od duhova obišao po noći, prebrojao i pokrio pojedince da se na prehlade, uglavnom bilo kako bilo, nas se pazilo i o nama se brinulo i kada mi nismo bili baš toga svjesni

Jutro, buđenje, glava boli, usta suha, ekipa se polako okuplja, čeka se doručak, doručak kasni, doručak prolazi ( i nije baš neki doručak, rijetki su zadovoljni i siti) . Pripremamo se za hodnju, malo vježbe i krećemo, dan je lijep sunčan, ne bi trebalo biti problema, ali.

Imam osjećaj da je tempo brži nego obično, a pauza nema, noge mi lamataju lijevo desno bez kontrole, znoj frca na sve strane, gledam druge i shvaćam da danas nije moj dan, drugi hodaju, čini mi se bez većih problema. Dobro, što je tu je, zabijam glavu u pod, nogu pred nogu i hodam, ne gledam puno okolo čekam kraj, iskreno ne znam ni sam kako sam došao do tog vrha (Češljakovački vis) . Na vrhu odmaramo svi su dobro raspoloženi, nakon jela i odmora, vježba čvorologije. Novi i stari čvorovi, vježbamo, svi se trude biti što bolji.

Dok vježbamo vrijeme se mijenja, oblaci se nakupljaju, čuje se daleka grmljavina, naš predsjednik najavljuje skori povratak prema domu kako bi se izbjegla kiša. Krećemo dalje, ali nakon nekoliko minuta se zaustavljamo, vodiči i predsjednik najavljuju zadatak iznenađenja – izrada bivka za preživljavanje- podijeljeni u tri grupe zadatak je u 20-tak minuta napraviti funkcionalno sklonište. Radimo, trčimo kroz šumu, tražimo materijal, malo špijuniramo druge dvije grupe i na kraju na naše iznenađenje uspijevamo sklepati sasvim pristojne bivke kojima predsjednik u strogom ali objektivnom osvrtu nalazi tek neke manje nedostatke.

Krećemo natrag, nešto bržim tempom, ali sada to više nije problem, uživam, gledam oko sebe šuma je stvarno prekrasna, čarolija proljeća, visoke krošnje bukvi koje kao da idu do neba, šumsko tlo prekriveno zelenim sagom, pogledam iza sebe i vidim kako kroz taj zeleni raj vijuga velika narančasta zmija, poput neke vizije. Vlažno je, nebo ne može izdržati i puca, gromoglasna grmljavina se miješa sa predsjednikovom zapovjedi da se stave kabanice , jak pljusak se prvo čuje kao silni šum na gornjim slojevima visokih krošnji. Ekipa poput specijalaca u nekoliko trenutaka navlači kabanice i uz tutnjavu i munje juri naprijed, stvarno izgledamo opako i uigrano.

U brzom tempu po prekrasnom (berem meni) jakom proljetnom pljusku dolazimo pred dom. U domu hrpa ljudi svi kao nasukani na splavi, mi stoički, mirno ulazimo u dom pijemo svoje zasluženo (hidratacija) pivo i čekamo večeru ( domaćini se i nisu baš iskazali) Nakon večere krećemo, u busu je raspoloženje odlično, grupica sa kraja busa dobija zvučnik i priliku da potpuno monopolizira glazbeni izbor što i čini i pri tome se odlično zabavlja ( bižuterija i afrika paprika neki drugi put, ako uhvatite zvučnik prije nas) uglavnom kroz kišu i vjetar oko 23 sata stižemo u Zagreb, sretni i zadovoljni, ali i vidno umorni.

Brzo smo se razbježali svojim kućama i obiteljima, tako brzo da su neki skoro i glavu (ruksak) izgubili, događa se. I na kraju samo još riječ dvije o ljudima koji čine 12 G opš Runolist, neću pretjerati ako kažem savršena grupa ljudi, ima nas oko 40+-, nikakvih povišenih tonova, napetosti, glumatanja i sebičnosti, teško je naći i dvoje , troje ljudi i dva dana otići u planinu, a ovdje govorimo o četrdeset duša, dakle pametnom dosta. I još stvarno za kraj: o vodičima, dakle mi smo božjom providnošću spojeni i možda je i slučaj igrao neku ulogu, ali vodiči , to prijatelju ide malo drugačije, to moraš zaslužiti, iako nekome to možda sa strane može izgledati lako naučiti , treba puno puno truda, rada, energije i ljudske kvalitete , da bi vodio ljude , brinuo o njima, bio dio njih. i zato Vam Vodiči naklon do poda i veliko HVALA.

Ekipa Hvala i vedro

Fabijan