Naš istaknuti član Danijel Weiser „osvojio“ je Kilimanjaro!
Prije oko godinu dana, prijatelj Davor s kojim trenira nagovorio ga je da krenu zajedno na put tj. da krenu na planinarenje, ni manje ni više, nego na Kilimanjaro. Misao da se upusti u taj izazov, nije mu izlazila iz glave iako nikada prije nije planinario. On i njegov prijatelj razmišljajući o tom podvigu, učlanili su se u Hrvatsko planinarsko društvo „Runolist“ iz Zagreba s kojim su počeli s pripremama na način da su im se kroz Opću planinarsku školu pridružili na raznim rutama na Sljemenu, Samoborskom gorju, Kamanju, Skradu, Ivanščici, Paklenici, Kalniku…, a uz to samostalno su odradili par izleta na Triglavskom nacionalnom parku i Alpama u Austriji. Bili su i na Karavankama u Sloveniji, Magliću u Bosni i Hercegovini i Durmitoru u Crnoj Gori.
Što treba imati na planini? Upravo su to naučili tijekom tih priprema i poput pravih istraživača, koji strastveno streme svom cilju, informirali se o potrebnoj opremi i planski kupovali sve bez čega se ne može ukoliko sedam dana života poklanjate planini.
Godinu dana prošlo je od ideje do realizacije. Godina je 2019., datum je 25. siječanj. Danijel se nalazi u grupi od 13 ljudi i putuje avionom iz Hrvatske prema Kilimanjaru. Prođe jedan dan putovanja i već ste u gradu Moshi koji se nalazi u podnožju planine. To je ona početna točka kada shvaćate da je san postao stvarnost. Na leđima ruksak s 9 kilograma najpotrebnijih stvari, a u svakom od njih želja da s početnih 1800 metara nadmorske visine krenu prema zacrtanih 5895 metara nadmorske visine. 7 dana po 6-7 sati hoda da bi se „pregazilo“ više od 4000 metara nadmorske visine.
Odabir je pao na Machame rutu. Naime, postoji nekoliko ruta od kojih se svaka razlikuje po danima trajanja, vrsti staze i mnogo čemu drugome. Sam ulaz na planinu počinje etapom koja vodi kroz džunglu s ugodnih 20-25 stupnjeva. Ukupno se prelazi šest etapa s dnevno 5 do 10 kilometara. Kako su dani odmicali, planinarenje je postajalo sve zahtjevnije zbog visinske bolesti. Sve je teže hodati i disati na većoj nadmorskoj visini.
Danijelu se „javila“ prva visinska bolest na oko 3000 metara nadmorske visine s laganom glavoboljom koja ga je kasnije stalno pratila. Treći dan na oko 4500-4700 uz bolove u glavi, počela se „javljati“ iscrpljenost, a i noge su postale neposlušne….., no volja je ipak bila jača. Iz tih razloga, grupa se svakodnevno radi aklimatizacije penjanja na višu i spuštala na nižu visinu u kamp na odmor, gdje bi se fizički simptomi ublažili i gdje bi pogled na postignuto i to čarobno mjesto gdje se nalaze dalo odgovor na pitanje: „Mogu li ja to?“.
Zadnji dan, prisjeća se Danijel, bio je najnaporniji. Rano ujutro grupa je krenula sa prebacivanjem iz predzadnjeg u zadnji kamp prije uspona i odmah isti dan u 23 sata krenula na noćni uspon. Tijekom tog uspona na oko 4500 metara nadmorske visine došao je, pomislio je tada, do svojih krajnjih granica. Nastavio je uz pomoć vodiča, odvojen od grupe, iako je teško bilo probuditi ranjenu motivaciju. Fizička iscrpljenost zahtjeva psihičku snagu. Tako je i u poslu. Ponekad potegnete, jer znate da fizička iscrpljenost i psihička snaga na kraju, kada riješite sve ono što ste zacrtali i ima smisla, ostavlja ogroman osjećaj zadovoljstva.
Zadnjih nekoliko stotina metara. Noge klecaju. Glava hoće, ali tijelo je iscrpljeno zbog visinske bolesti. Uz pomoć štapova…, metri postaju kilometri. Tada, odjednom se pred samo svitanje ukazuje prva točka na vrhu – Stela Point. Ostatak puta do samog vrha ima još samo 1 kilometar blagog uspona. Do tada je Danijelu svašta prolazilo kroz glavu, borio se sa samim sobom, mislio na obitelj, sina, kćer, a ujedno osjećao uzbuđenje i ponos. I tada oko 6.30 sati ujutro, na samo svitanje dana dolazak na cilj. Uhuru Peak, vrh na visini od 5895 kilometara nadmorske visine. Osvojeno!
Tako su nakon dnevne rute, odradili i noćno hodanje dužine oko 5 kilometara, koje je bilo poseban izazov zbog niskih temperatura koje su se spuštale i do -20 stupnjeva.
Zanimljivo je da je čudan osjećaj kad se pomiješaju dvije riječi: „najteže“ i „uzbuđenje“. Koliko god je bilo na granicama njegovih mogućnosti, uzbuđenje zbog blizine cilja guralo ga je naprijed. I onda čovjek stane na cilju. Pogleda preko ramena unatrag i pomisli „Dobro obavljeno!“ Kako na poslu tako i na „vrhu Afrike“.
Bila je to grupa od 13 ljudi, 7 muškaraca i 6 žena iz svih dijelova Hrvatske. Obično se tek pola grupe uspije popeti na vrh. U Danijelovoj grupi samo jedna osoba ispratila ih je pogledom pred samim vrhom. Od 12 njih na vrhu, jedan je policijski službenik Policijske uprave zagrebačke.
Pročitajte više na linku PU zagrebačke!