Osvrt na treću markacističku akciju 22. i 23. siječnja 2022.

Nastavak priče markacističke akcije koja je počela 16. 10. 2021. godine se nastavlja nakon što su nam od strane HPS-a dodijeljene staze 503 i 504 na Velebitu. Ovo je bila treća akcija koja se održavala 22. – 23. 1. 2022. Pa da krenemo našem osvrtu.

Sve je počelo tog jutra s ustajanjem u 4 h ujutro dana 22. 1. 2022. da bi se stiglo doći na zakazano mjesto ispred Arene centra. Naručila sam Uber da bi stigla doći na drugi kraj grada i samo sam čekala da me taksist pita gdje idem. Sva u euforiji pričam kako idem na Velebit,  da želim postati dio Markacista društva Runolist. Nisam znala što me čeka, ali uzbuđenje je bilo na vrhuncu u 5 h ujutro kada je bio polazak,  samo sam čekala da uzmem boju i krenemo.

Ovom putovanju, glavni akteri su: Žac, Gordana, Edita, Valentina, Anto, Željka i Emanuela.

Staza 503 južni Velebit, Veliko rujno

Nakon par sati putovanja stižemo u Starigrad i preuzimamo ključ za smještaj. Daljnji plan puta,  odluka je pala da sjednemo na kavu i razbudimo se za početak akcije. Došli smo do mjesta Milovci, auto smo parkirali nasuprot „Škevinih dvora“. Izašli smo van iz auta i u jednom trenutku vidimo mala, šarena stvorenja koja majuču i oni  su prvi koji su nam izrazili dobordošlicu na svojem jeziku. Prve slike su nastale upravo da smo slikali te male, šarene mice ☺ Žac vadi svu opremu koja nam je potrebna: boja,šestar, škare, kistovi, kantice… Žac nas je podijelio u bijeli i crveni tim, Anto je dobio alat za čišćenje i krčenje staze koji nam je velikodušno poklonila tvrtka MOTORAMA d.o.o.

Naši koraci u gojzericama u nepoznato bez markcije, kanticama u ruci počinju prvi dan u 10:00h. Staza počinje od Čavića prema Malom Ledeniku kroz zaseok Petričevići prema Apatovačkoj kosi od morske strane. Prva markacija (okrugla markacija) je postavljena na rasvjetnom stupu. Par metara od toga, prolazimo kroz kuće i u jednom trenu vidimo samo Velebit koji izgleda kao muzej na otvorenom, pogled na more i sunce koje nam daje osmijeh na lice.

Naš dragi vođa puta (Žac), cijelim putem je bio vječni optimist. U svakoj situaciji je opažao ono najbolje u nama, iako smo u više navrata bili nesigurni kako da postavimo markaciju. Smatram da je svojim optimizmom u nama razvio što znači biti markacist i da to nije samo povući crtu.

Prvi dio staze je ravan, ali nakon toga dolazi strmi dio koji je dosta uski te je tu iziskalo dosta posala da se raskrči taj dio puta koji je zarasli. Nakon toga se susrećemo sa dijelom koji je sav u kamenu, bez drveća i tu je potrebno biti usredotočeni na hodanje i praćenje markacije. Markacije smo sve radili na kamenima koju su na tlu te tijekom vegetacijskog razdoblja je moguće da biljni pokorv poraste. Ipak je riječ o surovoj planini, a o tome će biti riječi kasnije. Prvi dio staze kao orijent su nam služili maleni čunjići na kamenu koji su postavili Žac i Zoran. Taj dio staze smo markirali temeljnim markacijama, strelicama i pojasnim oznakama kako bi se lako snalazilo na stazi.

Uz zvuk koji se čuo od našeg voditelja marakcista, a to je bio: crvena, bijela, Goga, Ela, crvena, bijela, pojasna, dvostruka pojasna, crta, okrugla, Anto… Do nas je dolazio zvuk krava (Taorus goveda) te su nam u jednom trenu spriječili put. To je bio znak da zastanemo i napravimo pauzu uz ručak. Kravice su cijelo vrijeme gledale u nas, sramežljivo okretale glavu i samo čekale da krenemo. Stvaranja predivnih slika iz vrha prema moru uz ručak, je bio samo pola puta do zadanog cilja koji trebamo prvi dan proći. Htijeli smo krenuti dalje, ali su kravice odlučile drugačije. Tu je nastupio Žac koji je s njima podijelio par riječi i put je mogao nastaviti dalje (pakt je zabilježeni videom) ☺ Kraj prvog dana je bio u zaseoku Petričevići u kojem su porušene kuće, gluha tišina, nigdje nikoga na vidiku. Ovim riječima se može opisati današnji život na Velebitu, a mi pokušavamo da oživimo ovaj dio puta da se barem nađe pokoji planinar. U zaselku iza zida smo ostavili alat od kuda ćemo slijedići dan krenuti u markiranje.

PRVI DAN: prošli smo 3.79 km, visinska razlika 225.4 mnv. Staza od Milovica prema Malom Ledeniku.

Kako smo se spuštali dolje, vidjeli smo neke greške koje ćemo sutradan popraviti. Na greškama smo i naučili nešto novo. Spustili se u grad i kako mi je ovo prvi puta, bila sam uvjerena da je smještaj tamo gdje smo uzeli ključ. Naravno da nije bio, i tada mi je film prošao na poruke iz grupe: „a da ne spominjem amortizaciju auta koja se na makadamu i te kako osjeti… ponijeti naglavne lampe za smještaj… grijanje je ekološki na nepovratnu energiju….“. Kako smo se u kasne sate autima probijali kroz cestu, makadam, led, nismo vidjeli tu ljepotu, ali smo bili uvjereni da ono što smo ujutro vidjeli je samo početak samog Velebita i njegove pojave. Dovezli smo se do smještaja kod Marsovića gdje nas je dočekala teta Milka sa svojom toplom dobrodošlicom. Večer je brzo prošla uz prepričavanje naših koraka koje smo prošli uz finu večeru koja nam je pripremila teta Milka. 

U nedjelju, buđenje je bilo u 6:30 h. Temperatura vani je bila -5°C. U Tolini kuće spremamo stvari za polazak, teta Milka spremila nam je doručak koji je bio jako fini i obilan. Sitnim koracima hodamo po ledu do auta u nadi da netko ne doživi ledni pad. Spuštajući se iz 900mnv prema gradu, doživjeli smo surovu stranu Velebita. Kako smo krenuli po ledu, nakon toga je počeo padati snijeg, došli smo do granice koja razdvaja snijeg i došli smo do makadama koji nas je doveo do ceste i grada. Dolazak u grad dočekalo nas je sa 5°C.

Nedjeljnu akciju započeli smo gdje i dan prije, od mjesta Milovci. Svi smo znali sve što je potrebno raditi i krenuli smo po naše boje do zaselka Petričevići. Slijedili smo naše markacije od dan ranije te smo vidjeli koliko smo dobar posao napravili za prvi dan. Došli smo do zaselka i krenuli dalje sa radom. Anti se pridružila Edita u krčenju, a ostali su krenuli sa bojom. Od zaselka stavljali smo većinom temeljne markacije uz pokoju pojasnu. Staza prolazi pokraj suhozida, a s druge strane su kravice koje nas promatraju. Nastavljajući se penjati prema gore, Žac je našao predivno mjesto gdje današnji dan završava, a slijedeća akcija kreće.

DRUGI DAN: prošli smo 2.06km, visinska razlika 225.4 mnv. Staza od zaselka Petričevići

Ovaj vikend mogu rezimirati sa obiljem smijeha, dobrom društvu, suncu i, naravno, učenju. Nadam se da će mnogi planinari koji krenu ovom stazom upijati snagu Velebita kao što smo mi i ponijeti predivne slike i sjećanja na stazu 503.

Emanuela Belšak