Mali Rajinac

Osvrt na izlet

MALI RAJINAC dana 02.06.2024.

Dan prije putovanja, a ja još uvijek nespremna. Zamislite scenu: 21:00 h, razmišljam o sutrašnjem izletu i panično pokušavam spakirati stvari. Glavni vodič Lojzek šalje na vrijeme sve potrebne informacije, uključujući onu sitnicu da nam je potrebna planinarska iskaznica. “Eh, kako sad njemu reći da sam ju izgubila?” pomislim u panici. I tako je “prisila” na pisanje ovog osvrta nastala (između ostalog).

Pa započnimo! Putovanje zvano Mali Rajinac počinje umorno, ali s velikim uzbuđenjem. Iako smo pomalo pospani, navikli smo na taj osjećaj jer znamo što nas čeka. Vožnja je ugodna, a dok maštamo o vrhovima koje želimo staviti na našu bucket listu, osjećam se „alive“ jer sanjarim o budućim pustolovinama. Razgovaramo, smijemo se i drijemamo – sve to daje posebnu čar našoj avanturi. Pauza za kavu donosi trenutak predaha, a uskoro smo već na početnoj točki, na uskom puteljku koji vodi do Krasna.

Prati nas sunce, uspon i jedna velika beba bernardinac koji izgleda kao da je pobjegao iz reklame za pseću hranu. Kako hodamo prema šumi, diveći se cvijeću i vrtovima, osjećam se kao da sam u nekom drugom svemiru, potpuno smireno. Lika nam pokazuje svoje čari i jednostavno zavodi svojom ljepotom! A sad, ako se pitate gdje je pas… e pa, taj ljepotan nas je pratio s nevjerojatnim entuzijazmom, veselo mašući repom kao da mu je to životna misija.

Čak je pokušao uskočiti u našu grupu, odlučan da postane planinar (15G generacija Runolista), ali staza nije kružna, pa su ga vodiči prvo ljubazno pokušali odgovoriti od te ideje, a kad se nije dao izbacit, morali su ga malo odlučnije tjerati. Osjećam se tužno zbog njega, jer bih ga rado povela sa sobom doma, no razumijem potrebu za organizacijom.

Nismo dugo ostali bez životinjske pratnje, tek što smo uspuhani izašli iz šume, ugledali smo predivne konje koji su nas ispraćali pogledom, dok mi u glavi svira “Wild Horses” od Stones-a. Osjećaj kao da smo u spotu, samo malo znojniji. Nebo se namrštilo kad smo sjeli ručati kod Krasanskih jezera, pored ostataka nekadašnje crkvice. Ali hej, čak i sivo nebo ima svoje čari! Pogled je bio wauu, a najvažnije – fotke za instagram su ispale odlično! Vodiči, mudri kakvi jesu, odlučuju da nam daju još malo vremena za odmor kako bi se skupina drugih planinara koja nam se pridružila mogla popeti na vrh.

Nitko ne prigovara; svi smo opijeni ljepotom mjesta. Savladavamo uspon i nakratko pauziramo razgovore (tko može) kako bismo uživali u trenutku kada stižemo na Mali Rajinac (1699 m). Pogled koji se pruža ostavlja me bez daha – svi vade mobitele i počinje prava groznica fotografiranja. Srce mi se smije kada sam okružena ljudima koji dijele ovu strast prema planinarenju. Uskoro se čuje i vodičko: “Pooookret!” Pomalo s tugom, opraštamo se od pogleda na Hajdučke i Rožanske kukove (njih također željno iščekujemo). Ali ne brinite, slike će nas uvijek podsjećati na ovaj čaroban trenutak, i tko zna, možda ćemo sljedeći put povesti i nekog konja!

Put natrag protekao je u ciklusima – red tišine, red razgovora, red smijanja, kako to i inače bude. Kao da smo uključili shuffle mode na prijateljstvo. Dok se probijamo kroz Generalski dolac uz podnožje Velikog i Malog Pivčevca, upoznajemo Javi-a (da, baš tog 13G). Taj simpatičan čovjek nam je pružio vrhunsku zabavu s pričama iz života, ljubavi i savjetima s kim ići na Camino te koji je bio njegov razlog. Još uvijek mi je toplo oko srca kad se sjetim njegovih priča. Grmljavina postaje sve glasnija, a prve kapi kiše polako smo počeli osjećati.

Srećom, autobus je parkiran kod Zavižana, a mi se konačno dovlačimo do njega. U zadnji čas uletavamo u topli bus, osjećajući se kao pobjednici maratona. Vozimo se prema izletištu Kuterevo, gdje nas u seoskom domaćinstvu Butina čeka prava gozba. I, kako se ispostavilo, rakijica za zagrijavanje i domaći kruh koji je, usput rečeno, najbolji kruh ikad. To je samo uvod dok ne stignu tanjuri puni još finije hrane. Domaćini su prva liga, oličenje ličke gostoljubivosti. A u našoj grupi imamo i Tihanu (14G), koja nas uvjerava:

“Takvi smo mi ljudi!” S njom je još autentičnije. Dok smo guštali u toj atmosferi, osjećali smo se kao dio velike ličke obitelji, s punim trbusima i osmijesima koji se nisu skidali s lica. Uz super ekipu, uživamo u grahu, pivici, juhici, tikvicama i siru – svi smo s osmijehom spremni za povratak s prtljagom domaćih ljekovitih sirupa i pekmeza. Tko bi rekao da će ovaj jednodnevni izlet s Lojzekom izroditi se u epsku dvodnevnu avanturu? Ali kad se sjetim izleta na Sv. Brdo i „kombija bez vrata“, dosad svaki izlet s vodičem Lojzekom bude pun neočekivanih, ali nezaboravnih avantura.

Na cesti je bio totalni kaos. Prvo nas je blokirao kamion na obje trake, a kad su ga konačno maknuli, izronilo je tisuću novih prepreka. Cijeli svijet se vraćao s produženog vikenda, a naša pustolovina se odužila više nego što smo planirali. Hodanje je bilo mačji kašalj u usporedbi s ovim prometnim izazovima. Do Velesajma smo se probili tek oko jedan, ali sve u svemu, ova luda vožnja se isplatila do zadnjeg gutljaja pive!

Matea D.

PDF s planom izleta

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)