Dva osvrta na izlet

BIOKOVO – Vošac, Skywalk OMIŠKA DINARA – Put života 29.5.2024. – 2.6.2024.

Biokovska rapsodija

Torbe su spakirane, štapovi i gojzerice izglancani, laptopi ostavljeni u zaboravu zagrebačke užurbanosti.

Kroz zagrebačku špicu skupljamo kolege i konačno krećemo. Po gužvama na cesti vidimo da je produženi vikend uspješno spojen. Nakon par sati, stigli smo u Veliko Brdo do našeg planinarskog doma. Naš planinarski dom nalazi se na naše iznenađenje, umjesto na potpunoj osami, između mnoštva luksuznih vila i apartmana. Dočekala nas je dobro raspoložena ekipa, svi redom spremni za sutrašnji polazak.

Dan 1.

Polako se bude prvi planinari, miriše kava, netko pali radio (neka ostane anoniman

… psst) i svi se pripremaju za osvajanje Skywalka.

Biokovo stoji čvrsto iznad nas, pomalo izaziva strahopoštovanje. Stavljamo zadnje slojeve kreme za sunčanje i krećemo.

Na početku Skywalk izgleda daleko, maleno i nedostižno. Iako smo tek krenuli, ruksak postaje lakši decilitar po decilitar, vrućina nas ne štedi iako je sunce iza bezopasnih bijelih oblaka. Putem srećemo zanimljive stanare Biokova, kojima su buseni trave puno zanimljiviji od nas.

Osvajaju nas mirisi aromatičnog bilja posvuda oko nas i boje cvijeća koje odolijeva svim vremenskim prilikama s kojima se susreću. I sami uočavamo kako se osunčani Skywalk, koji nam se sve više bližio, lagano počinje sakrivati iza sve gušćih oblaka.

Kada smo stigli na odredište, hrabro kročimo na staklenu instalaciju s predivnim pogledom na…… maglu. Ipak, malo su nam se oblaci odlučili smilovati i razmaknuti, otkrivši nam prekrasan pogled na okolicu. Savršeno za fotku za društvene mreže. Ja sam ga svakako iskoristila.

Od čuvara parka dobivamo informaciju da nas sutradan očekuje loše vrijeme te je odlučeno da ćemo iskoristiti lijepo vrijeme za vrh Vošac.

Nakon što smo nekoliko kilometara hodali po cesti, konačno skrećemo na put koji me oduševio prizorima koje je nudio.

Kada smo konačno došli do vrha Vošca, nastavljamo uživati u još jednom predivnom pogledu, nesvjesni kakvo nas spuštanje očekuje.

Nakon napornog dana dočekao nas je homemade gulaš.

Iskoristili smo priliku da obiđemo Makarsku u kojoj se već pomalo osjeća ljetni “vibe”.

Dan 2.

Kiša. Vrijeme nije bilo pogodno, ali kako je jedan mudar vodič rekao: Smisao višednevnih  planinarskih izleta je dobro se naspavati i najesti.

Upravo smo to i učinili uz jedan izvrstan roštilj koji su nam pripremili naši kolege.

Dan je prošao u opuštenoj atmosferi s puno smijeha, društvenih igara i planinarskog povezivanja uz lokalne proizvode od hmelja.

Dan 3.

Krećemo na novi put, tzv. Put života. Navodno lagana staza počinje s uzbrdicom života. Na svakom koraku nas čekaju prekrasni vidici i teško se odlučiti koji nam je omiljen.

Ovaj izlet nije trajao dugo, te smo ostatak dana mogli iskoristiti za slobodne aktivnosti. A nema ljepšega neko umočiti noge u more nakon nošenja gojzerica.

Svakako valja spomenuti i izvrstan rižoto od sipe koji smo imali priliku probati u domu.

Marko je pripremio odličnih 5 dana planinarenja i druženja te svakako moramo još jednom spomenuti odličan roštilj. Zaljubili smo se u Biokovo, njegove staze i prizore koje nudi.

Ovaj izlet bio je pravo punjenje baterija i bijeg od tehnologije. Osim izvrsno isplaniranih tura, imali smo dovoljno vremena za odmor i za druženje, pa i izlazak na muziku u grad.

Iva S..

Drugi osvrt

Početkom svibnja ove godine, točnije 4. i 5. svibnja, sudjelovao sam na dvodnevnom izazovnom i napornom izletu od Vrgorca preko hrpta Matokita do vrhova Sv. Mihovila i Šibenika te nazad. Prelazeći preko svakog vrha pružao se pogled prema Biokovu koje veličinom i vrhovima dominira cijelim krajem. Odmah po povratku počeo sam internetom pretraživati najave izleta za Biokovo i pronašao izlet u organizaciji HPD Runolist:  BIOKOVO – Vošac, Skywalk OMIŠKA DINARA – Put života 29. 5. 2024. – 2. 6. 2024.

Prošle godine zbog popunjenosti nisam uspio s prijavom na sličan izlet, pa sam se zato bez puno razmišljanja prijavio za sudjelovanje kako ponovo ne bih ostao uskraćen za posjet planini koja me se prije koji tjedan tako dojmila.

Glavni vodič Marko bez problema je prihvatio moju molbu za sudjelovanje na izletu, čemu sam se razveselio jer volim višednevne i kondicijski izazovne izlete.

Kako se približavao dan početka izleta sve više sam pratio vremensku prognozu koja nije izgledala obećavajuće zbog najave oblačnog i kišnog vremena.

Za prijevoz do Biokova, točnije Makarske dogovorio sam se s Hrvojem koji je odličan vozač pa je putovanje do Planinarskog doma Velobrskih ledara (naše baze sljedeća četiri dana) prošlo brzo i sigurno.

Planinarski dom Velobrskih ledara je prilično prostran, čist i uredan. Ukratko, dom je opremljen sa svim što je potrebno za komforan boravak, štoviše u usporedbi s drugim domovima u kojima sam do sada boravio ovaj je najbolji.

Dolaskom do doma sreo sam glavnog vodiča Marka te se upoznajem s ostalim sudionicima izleta. Nakon što sam odabrao ležaj, raspakirao sam ruksak i ubrzo, što zbog umora od puta a što zbog potrebnog odmora za sutrašnju turu, lako zaspao.

Prema planu, u četvrtak 30. 05. 2024., nakon buđenja i doručka, u 7:30 krenulo se na prvu turu. Jutro je bilo sunčano te se činilo kako će tako biti cijeli dan. S početne točke u Tučepima, nakon kraćeg predstavljanja ture, krenuli smo u 8:00 asfaltiranim cestama prema naselju Srida sela – Gornji Tučepi odakle se makadamskim cestama dolazi do strmijih uspona. Staza je strma, ali je prilično dobro uređena pa nije bilo većih problema pronaći čvrst oslonac/uporište za noge i štapove zbog čega uspon nije bio previše zahtjevan. Pri usponu su se već dobro vidjeli oblaci na vrhovima Biokova, a prolazili smo kraj napuštenih starih kamenih objekata koji se (iako ruševni) ambijentalno uklapaju u prirodu i navode na razmišljanje o tome kako se tada živjelo u odnosu na današnja vremena. Nakon toga staza ponovo izlazi na asfaltiranu cestu kojom prolazi puno auta i motora, što kvari doživljaj planinarenja te se tako uz maglu i oblake dolazi do armirano betonskog vidikovca – Nebeska šetnica ili eng. Skywalk. Ljubazni domaćini nas puštaju na obilazak spomenute atrakcije uz preporuke obilazaka po Biokovu. Skywalk je obložen višeslojnim staklom s kojeg i kroz koje se vidi manje-više sve isto što bi se moglo vidjeti i bez tog vidikovca, u početku je malo neugodno hodati s pogledom prema dolje, ali ubrzo se i taj efekt izgubi. U neposrednoj blizini izgrađuje se veliko parkiralište kao infrastrukturna potpora spomenutoj turističkoj atrakciji. Tu dolazi do promjene plana ture jer glavni vodič Marko obavještava kako će zbog loše prognoze za sutra odmah ići prema vrhu Vošac i potom povratak u dom na Velikom Brdu. Rečeno-učinjeno, nastavili smo istom asfaltiranom cestom te uskoro ponovo skrenuli na planinarsku stazu koja vodi prema Vošcu. Usput smo stali na još jednom vidikovcu s kojeg se također pružaju lijepi pogledi na more i otoke. Usponom na Vošac (1422 mnv) postigli smo  akumuliranu visinsku razliku od cca 1450 metara. Na prilazu vrhu Vošac i pogotovo na samom vrhu moglo se vidjeti kako gusti oblaci nošeni vjetrom stvaraju dinamičnu izmjenu vizura tj. izmjenu bjeline stijena i oblaka s plavetnilom neba i mora. Jedan trenutak smo u magli, drugi u oblacima, a treći pod vedrim nebom. Nakon pauze i zajedničkog fotografiranja započeli smo silazak prema domu. Staza koja je ostavila dobar dojam na usponu pri silasku je u većem dijelu zasuta sitnim i srednje krupnim kamenjem preko kojeg se česta proklizavanja i padovi ali srećom bez većih ozljeda. Do doma smo stigli u cca 17:00 sati, nakon više od 9 sati hodanja i ispješačenih 17 kilometara, odrađena je kondicijski vrlo teška tura – K4, što su mnogi s ponosom isticali. U domu nas je dočekao gulaš koji je kasnije ocijenjen kao “rijetko dobar”, ali nakon vrlo teške ture “sjeo” je odlično. Poslije tuširanja i jela lako sam zaspao.

Cijeli sljedeći dan 31. 05. 2024.  bio je tmuran i kišan – kako je i najavljeno. Međutim, nisam primijetio da je to nekom teško palo jer je i onako poslije jučerašnje ture itekako bio potreban odmor. Poslije dužeg spavanja i doručka vrijeme se kratilo raznim društvenim igrama, a glavni vodič Marko potrudio se organizirati odličan roštilj. Prije i nakon roštilja, koliko je kiša dopuštala, odlazili smo do grada radi nabavke i provoda.

U subotu 01. 06. 2024., u 08:00 zaputili smo se prema Omiškoj Dinari tj. mjestu Pisak odakle je započela zadnja tura ovog izleta. Tura se zove Put života, ali nisam čuo/pročitao pojašnjenje za naziv niti sam uspio shvatiti zašto se tako zove. Uglavnom tura je započela usponom prema hrptu Omiške Dinare kojim se dolazi do vrhova Smričice i Šatarice. Vrijeme nas dobro služi, dan je pretežito vedar uz malo oblaka. Staza je glede strmine i uređenosti više-manje jednaka kao i ona prije dva dana na Biokovu, vrijeme je relativno vedro pa su pogledi na more, otoke i prirodu otvoreni, a boje prekrasne. Nakon dolaska na vrh Šatarice slijedio je odmor i obvezno zajedničko fotografiranje, a potom spuštanje nazad do Piska uz jednako lijepe vizure. Po završetku ture dio društva je otišao na Omišku feratu, a ostali, uključujući i mene, konačno na plažu. Vrijeme na plaži brzo proleti, more još nije toplo, ali uz plivanje se može podnijeti. U 18:30 je za ručak dogovoren rižoto od sipe koji je bio odličan, a večer sam proveo u domu gledajući finale Lige prvaka.

Nedjelja 02. 06. 2024. je počela s pakiranjem i pripremama za povratak. Na put krećem s Hrvojem i Milicom. No, ovaj puta se radi izbjegavanja gužve odlučujemo na izlazak s autoceste kod Otočca te se državnim i lokalnim cestama vraćamo u Zagreb u kasno poslijepodne.  

Na kraju mogu reći da sam jako zadovoljan s izletom zbog velikog broja aktivnosti i sadržaja, čemu svakako doprinosi činjenica kako je Biokovo dominantna planina blizu atraktivnih turistički mjesta uz more, da je Planinarski dom Velobrskih ledara dobro uređen i lako pristupačan, međutim za ovako dobar izlet je najvažnija organizacija u čemu se glavni vodič Marko izvrsno snašao. Također, pohvale i ostalim vodičima Goranu, Vedranu i Živku na dobro odrađenom izletu.     

No iznad svega stvarno sam uživao u društvu puno dragih i vedrih ljudi iz HPD Runolist kojima se na ovaj način zahvaljujem i koje pozdravljam do novog susreta na planinama.  

Zvonimir M.