Monte Santo Di Lussari (1790 m/nv) – Cima del Cacciatore (2071 m/nv) ITALIJA

Osvrt na izlet

Monte Santo Di Lussari (1790 m/nv) – Cima del Cacciatore (2071 m/nv) ITALIJA dana 08.06.2024.

Ne znam baš točno kako sam se do sada ‘spašavala’ pisanja osvrta, ali evo, konačno je zapalo i mene.  Vjerojatno je tako i trebalo biti jer ovo je za sada moj najzahtjevniji izlet s Runolistom. Ove godine sam se odlučila uživati u alpskim pejzažima i prijavila se čim je plan izašao, čak i uz ozbiljna upozorenja da se radi o kondicijski vrlo zahtjevnoj turi i itekako zahtjevnom vodiču. Par dana pred izlet velika vjerojatnost kiše i grmljavine mi je bila veća briga nego kondicija. Ali valjda je bilo i vrijeme da već jednom isprobam tu kabanicu za planinarenje. Međutim, naš vodič, Damir, zahvaljujući insajderskim informacijama (iz hidrometeorološkog zavoda, a možda čak i uz pomoć nekih viših sila) obećavao je pristojne uvjete za planinarenje. Osim uobičajenih uputa pred turu dobili smo i podsjetnik da obavezno popijemo svoju redovitu terapiju-očigledno se ništa ne prepušta slučajuJ.

Na dan izleta- veoma rano buđenje, okupljanje na dobro poznatom mjestu prije svitanja, zanimljivo i pričljivo društvo u busu, koje je ometalo susjede da ugrabe još malo sna. Serpentine i zavoji su značili da smo gotovo stigli i oko 9h smo već bili spremni za planinarenje.

Sparina i konstantno jaki uspon u početku bili su gotovo nesnosni. Tko bi se nadao tolikoj sparini u Alpama? Ja sigurno ne! Međutim, ekipica je dobro grabila naprijed širokim putem kroz šumu. Gledam njih, gledam sebe – ništa mi nije jasno, osim kapelica na svakom trećem zavojuJ. Nakon izlaska iz crnogorične šume konačno smo dočekali idilični alpski pejzaž – manju intenzivno zelenu visoravan s nekoliko prekrasnih urednih kravica i konja – smirujući prizor, taman da pomogne da se puls i disanje vrate u normalu.

Nastavljamo dalje, užim putem kroz nešto rjeđu šumu, kojim se, srećom, i nešto sporije ide (što se ne odnosi na dječicu iz Slovenije, koja su očigledno počela planinariti i prije nego su prohodala). Brzo nakon raskršća puteva za slikoviti Monte Santo di Lussari/ Svete Višarje i našeg put za Cima del Cacciatore, staza postaje nešto surovija i negostoljubivija. Zelenilo zamjenjuju skliskije stijene, sipar i kameniti greben.

Mimoilazimo se s planinarima iz Hrvatske, Slovenije, Austrije, ali i s po kojim Talijanom- koji su odlučili ne umoriti se baš kao mi te su dobar dio puta prevalili žičarom i sačuvali se za taj sivi, ali ipak spektakularni dio staze. Cijelo vrijeme naši vodiči, odlično raspoređeni i smireni, brinu o svim sumnjivim naznakama umora i straha. Dijeli se magneziji, istežu se mišići na prve naznake grčeva, bodri se tko treba, a usput se prave i odlične fotkice za dugo sjećanje na ovaj dan. Šećer na kraju uspona je definitivno bio sajlom osiguran put do najviše točke našeg puta. Konačno su nam se ukazali pogledi vrijedni tolikog penjanja.

S jedne strane šumovite planine i pogled na bajkoviti Monte Santo di Lussari, a s druge vijenci  strmih grebena prošaranih siparima, a iza najviši vrhovi sakriveni u tim najavljenim tamnosivim oblacima. Naravno, slijedi dosta dugo fotkanje na samom vrhu i fotogeničnim stijenama – svaka slika predivna. Nekoliko kapljica kiše na vrhu, iako nedovoljnih da se posegne za kabanicom, požurilo nas je natrag. Osim nešto opreza niz samu stijenu, povratak je bio puno laganiji i dozvolio je svima uživanje u pogledu bez da se ostaje bez daha. Vratili smo se u zelenilo i konačno došli svi guštati na terasi, s opet nestvarnim pogledom na sive vijence planina gotovo cijelih sat vremena.

Tu smo se pošteno demokratski podijelili u dvije skupine – oni koji žele isprobati gondolu koja vozi do podnožja (što zbog umora, a što radi probijanja strahova) i malu grupicu koja je ipak htjela hodati do kraja. Dakle, u Runolistu možete biti sigurni da će vaše specijalne želje koje se tiču hodanja biti ispunjene, čak i kada ste u debeloj manjini. Nas hodače Damir je pokrenuo malo ranije i nakon još jednog fotkanja za pamćenje uputili smo se stazom, puno pogodnijom za skijanje nego za hodanje.

Tu je trebalo znati čuvati koljena i prste na nogama, ali osjećaj zbog potpuno odrađene ture na kraju je neopisiv. Kratki chill u podnožju i polazak nazad. Ali ne i kraj zabave. Iskusni Runolistaši su imali i zvučnike i zabava i ispunjavanje muzičkih želja u zadnjem dijelu busa su počeli. To se ubrzo pretvorilo u pravu igranku (ipak je subota), a glavni vodič nas je uvjerio i da zna sve pjesmeJ. Na kraju sam, ne na svoje inzistiranje, po tko zna koji put, ali prvi put nakon planinarenja, čula i Bebekovu Selmu-taman za fajrunt.

Selma L.

 

PDF s planom izleta

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)