Osvrt na izlet.
KALNIK 05.06.2022.
Napokon je došao! Dan kad idem na prvi izlet s planinarskim društvom u koje sam se učlanila u ožujku. Uzbuđenje je na razini, kao da se prvi put penjem na planinu. Na neki način je to i istina, jer prvi se put penjem s ovako velikom grupom ljudi.
Okupili smo se kod Lisinskog i uz veseli pozdrav vodiča dobro raspoloženi krenuli put Kalnika.
Do planinarskog doma Kalnik stižemo na vrijeme, ali ipak malo ranije nego vlasnik doma. Čekamo. Vodiča Antu to ne uzrujava, a njegovo je dobro raspoloženje zarazno. Ipak je ovo, objašnjava mi, društveni izlet, ovdje smo da se zabavimo, družimo i uživamo u prirodi. Moram priznati da me to baš opustilo i razveselilo.
Nakon dočekane kave, penjemo se na Stari grad i uživamo u pogledu. Nažalost, ne uživamo u stazi. Nije prohodna, pa se spuštamo i pokušavamo s druge strane. Pogled je i dalje lijep, a staza i dalje neprohodna. Ali ništa zato, fotkamo se, kreću šale, a dobro raspoloženje ne popušta. Napokon dolazimo na prohodnu stazu, na sreću lijepo natkrivenu i zaklonjenu od jakog sunca, kojom krećemo dalje.
Putem susrećemo svakakve pojave, neke dobrodošle, poput žabica (ili prinčeva?) i hlada guste bukove šume, a neke manje dobrodošle, poput zmijica i gustog blata u koje neki od nas upadaju. Ali što je malo blata, kad je atmosfera tako opuštena i vedra?
Nakon uspona do kapelice sv. Barbare i duže pauze, laganim tempom i uz ugodne razgovore nastavljamo dalje. Čeka nas još nekoliko uspona i prečica, no sve savladavamo zajedno. Sviđa mi se taj aspekt planinarenja u grupi – tempo se prilagođava najsporijem hodaču, tako da se nitko ne osjeća izostavljeno i izmrcvareno (ipak to nije bit društvenog izleta, zar ne 😊).
Unatoč pokojem krivom skretanju na početku, do cilja i ukusnog ručka stižemo na vrijeme. Nakon odmora, bilo u planinarskom domu ili u zelenom “dnevnom boravku” ispred njega, vrijeme je za povratak u Zagreb.
Vraćam se umorna, ali jako, jako sretna. U planini nema stana koji treba očistiti, nema dućana u koje treba otići u nabavku, nema posla, nema obaveza… tu si gdje si, ništa ne možeš, ništa ne moraš – osim uživati u trenutku. A trenutaka u kojima smo uživali bilo je stvarno puno.
U trenutku kad ovo pišem od izleta je prošlo nekoliko dana. Ukočenost u mišićima prolazi, ali lijepa sjećanja ostaju. Do idućeg izleta!
Helena Š.
