Osvrt na izlet:
Srednji Velebit: Visibaba – Prikinuto brdo – Budakovo brdo – Bačić kuk – Došen Dabar
Delegiran mi je ovaj osvrt, a kažu da nije zbog kašnjenja ……….. hmmmm.
Planirani izlet na Hahlić, za koji smo se fizički i psihički spremili, promijenjen je u izlet na Srednji Velebit. Zanimljiv izlet od početka do kraja ……… odnosno, prije početka i poslije kraja.
Polazak autima oko 5 iz Zagreba, meeting point Baške Oštarije u 7:30 h. To je bio plan. Da nismo falile izlaz za Gospić, srele ”velikogoričku” ekipu pa se zapričali u autu, došle bi i mi😊.
Od Baških Oštarija išli smo u koloni do polazišne točke. Za ovaj osvrt moram vam dati rječnik, naša Mare gojzerice zove kopačke, a naše društvo zove klub. Tako da smo zaključile da planinarimo u NK Runolistu. Prema tome, naš NK Runolist, sa kopačkama na nogama, krenuo je u osvajanje Srednjeg Velebita u 8:30.
Nošeni burom po Dabrovoj kosi, izgledali smo kao ”veseli” planinari sa kojom kapi više u sebi. Prvi vrh Visibaba, divan pogled na Pag, Zrče, burno more …. Dalje nas je put vodio preko polja Velebitske degenije koja još nije u cvatu, ali su tu i tamo provirivali mali žuti cvjetići. Moram priznati da me se dojmilo kako Krešo vodi brigu o tome da ih ne gazimo pa smo trebali hodati u koloni jedan iza drugoga. Prošli smo Prekinuto brdo, napravili kratku i vjetrovitu pauzu, vidjeli smo ostatke kamene kuće gdje su davno prije smještali bolesnike od tuberkuloze zbog oporavka na ovom vjetru. Prošli smo Budakovo brdo i došli do podnožja Bačić kuka. Jedan dio ekipe je ovdje ostao, a većina je krenula prema vrhu. Ja sam bila od onih koja je ”krenula” prema vrhu, ali se predomislila, ipak treba voziti nazad …… pa još ako idemo preko Skradina …….. Nekolicina njih je se popela sajlom, a nekoliko njih je došlo na sam vrh. Hvala Nikoli što se odvažio u tu buru pustiti svog novog ljubimca ”digitalnog sokola” i tako zabilježiti taj sirovi, sivo-bijeli, moćni kamen po kojem plaze sitni patuljci veselih boja.
Nakon sretnog prizemljenja grupa se odvaja u dva dijela, teži koji ide ljestvama legendarnog Prpe, lakši koji ide drugim putem. Nalazimo se kod planinarskog doma u koji ne možemo ući, ali nama to ne smeta, posjedali smo po livadi, deblima i izvadili ostatke hrane u zavjetrini, da se ne baci! Krenuli smo prema autima, ali smo krenuli putem pola sata duljim. Tih 30 minuta je bilo duuuugooooo …… Onaj strm završetak, vijugav, kamenit, beskrajan …… ali ipak evo vrha! Auti! Uspjeh! Skidanje kopački, slijedi pohvala od Dražena kako ne bi svaka ekipa ovo izgurala. E kako smo samo narasli odjednom!
Hvala Dražene, hvala Krešo, hvala Zorane na brzi, trudu, smrzavanju na onoj stijeni da svima udovoljite koji žele na vrh. Naš uspjeh je i vaš uspjeh!
Krenuli smo u 8:30, a stigli u 19:20 h. Dakle 10 sati smo u planini, od kojih smo oko 2 h pauzirali (oni koji su išli na Bačić kuk nisu niti toliko), znači da smo oko 8 sati hodali. Lijepa tura, impresivna kilometraža, pogotovo ako tome dodamo jaku buru i snijeg. Ali potvrđujemo, bura je vjetar dobrog raspoloženja!
Povratak je isto bio zanimljiv, neki su malo bildali mijenjajući gume, razgovarali se sa ekipom u plavim košuljama, ali bitno je da su svi sretno i sigurno stigli svojim kućama.
Do novih pobjeda i vrhova sa vama, ostajte mi zdravo, veselo i vedro!
Planinarka Sanja
