Osvrt na izlet

VELIKI RAJINAC 26.10.2024.

 

Rano jutro, pola šest, svakog dana putuje moja Milena… pjevušimo prijateljica i ja  dok se približavamo parkingu. U 6.00 polazimo u novu avanturu.

Na autoputu uranjamo u maglu, u Otočcu nas, srećom, dočekuje lijep, vedar dan. Na odredište stižemo ranije nego što je planirano. Kako je i pisalo u raspisu, staza nije teška. Lišće nam šušti pod nogama dok sklapamo nova poznanstva. Alojz grabi naprijed, ali svako malo baca pogled na grupu kako se ne bi previše razdvojili. Silvestar i Tomislav nas nadgledaju i skupljaju kao koka svoje piliće, a Gabi i Dantea strpljivo prate najsporije. Stanke nisu česte, al’ su zato slatke: netko puši, netko jede, a netko samo lovi Sunčeve zrake. U moru zadovoljnih lica posebno sjaji lice gospođe Ane; ovo joj je prvi pravi planinarski izlet u životu.

Vrijeme za poželjeti, ni Vakula ga ne bi bolje složio. Očarani prirodom stižemo do jedinog pravog uspona. Noge sve teže, dah sve kraći, glasovi potpuno utihnuli. I baš kad se činilo  da usponu nema kraja, izbijamo na čistinu, pogled na daleke vrhove briše sav umor. Ozarena lica gledamo jedni druge, Veliki Rajinac je blizu. Treba još samo pronaći mjesta na toj kamenoj ljepoti i prepustiti se sanjarenju, prizemniji ipak prvo jedu. Zajedno uživamo više od sat vremena, a onda nas Alojz vraća u stvarnost: Povratak! Mnogi tiho negoduju, djetinja duša iz njih progovara – tu bi ostali do kraja dana.

Spust je zahtjevan, mokro lišće prekriva korijenje i stijene. Pomno pazimo gdje i kako stajemo. Dolaskom na stazu prekidamo tišinu zadirkujući jedni druge. Uskoro nas Alojz razdvaja u dvije grupe. Prva, brža pojurit će do planinarske kuće kako bi skupili grane i naložili vatru za kobasice. Javi se njih desetero, čovjek bi pomislio ispeći će janjca, a ne kobasice. Druga, sporija grupa uopće nije tako spora, stoga nas Tomislav nekoliko puta zaustavlja i usporava, a sve pod izlikom da nema Dantee. U jednom trenutku potpisnica ovih redaka odluči vidjeti što Dantea radi. A ona – šeta, sa Suncem u očima upija ljepotu šume; čovjek bi pomislio: mala šumska vila.

Produžila sam korak i pridružila se skupini koja se već naveliko častila kobasicama i kolačima gospođe Ane. Sumrak: skupina ljudi veselo brblja,  doznajem da je vozač naložio vatru i sve pripremio za našu gozbu. Kroz glavu mi prolazi misao: Bože, hvala Ti na svim ovim divnim ljudima. Trenutak prije nego se mrak spustio na šumu, Alojz oglašava povratak. U autobus ulazimo s osmijehom na licu. Nadomak Zagrebu Alojz uzima mikrofon u ruke i pozdravlja nas s „Dobro jutro, dragi planinari!“ Autobus se budi, smijeh se kotrlja od prvih do zadnjih sjedala. I mi smo Alojzu priredili iznenađenje: kad je upitao ima li dragovoljaca za osvrt, odmah sam se javila. Nevjerica na njegovom licu izazvala je novu buru smijeha.

Što reći za kraj? Izlet na Veliki Rajinac definitivno je jedan od najljepših ovogodišnjih izleta.

Vedro nam i ubuduće bilo!

Dinka T

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)