Osvrt na izlet
Gradiška tura & Furlanova ferata, Otmarjeva ferata dana 22.6.2024.
Stigli smo do Vipave, cijelu Sloveniju smo brzinski prošli i stekao sam dojam da je to površinski jedna jako malena, ali prelijepa zemlja.
Ispred nas su locirane Furlanova i Otmarjeva ferata.
Vješto skrivam da sam mamuran od tuluma Manitih puhova i da se bojim visine…
Retorički na glas ispitujem sam sebe: Kaj sve ovo meni treba u životu? Kao jeka iz ustiju ponekih pojedinaca izlazi identično pitanje.
Krećem penjati svoju prvu feratu, neiskusan sam i opet sam se dao nagovoriti na svašta, ali budimo realni, hebeš karakter koji se ne da nagovoriti….
Automatski na prvoj sajli shvaćam da moj plan da jesenas ispenjem zimski K2 uspon na Himalaju nije baš najrealniji. Izrazito sam pogođen tom činjenicom. Na sreću dijagnosticirana mi je sinkopa, doživljavam je i odjednom me moja dijagnoza prebacuje na sljedeću scenu.
S obzirom na slatki koktel amnezije i sinkope cijela Furlanova ferata i najizazovniji dijelovi Otmarjeve ferate ostali su zapisani u nekom nedohvatljivom matrixu, najizglednije je da je tu na scenu stupio error 404.
U ovom trenutku Runolistovo veselo društvance se već očigledno nalazi pri samom vrhu Otmarjeve ferate jer pogled koji puca na ponor ispod nas jasno i nedvojbeno govori da je Slovenija viša nego šira… Kakav li je to veličanstven prizor vidjeti Italiju i našu prelijepu Hrvatsku iz srca Slovenije!
Ja sam drugi u povezu. Držim svoju poziciju.
Prebacujem karabinere na sljedeću sajlu, sunce udara s talijanske strane i u zjenici oka su mi locirani milijuni čestica saharskog pijeska. Baš su neugodni ti djelići egipatskih piramida u oku. Na sreću, u hladu je ugodnih 30°C. Međutim, sunce neumoljivo prži pa mi obrve ne služe svrsi i u oči mi ulazi nekoliko kapi znoja. Oči su mi iznenada pročišćene kao da su isprane suzom radosnicom neokaljane djevice.
Sunce i sajle su uzeli danak. Turski kijamet, Tantalove muke i Sizifov posao u jednoj rečenici.
Umoran sam i aktivira mi se anemija (nije ni našem premijeru lako), u ovom trenutku krvni pigment mi očigledno nije na zadovoljavajućoj razini.
Dok visim na sajli kroz glavu mi prolazi svašta: kojom oznakom je okvalificirana ferata na Golgoti, je li itko ikada upoznao nekog tko prakticira ferate i doživio je duboku starost, je li ljudska svijest krajnja točka evolucije svemira, treba li Gvardiol protiv Talijana početi na beku ili centralnom, ako vjeruješ u ništa podrazumijeva li to da istovremeno vjeruješ u svašta? U tom trenutku shvaćam sve, i sve mi je kristalno jasno, možda sam samo pseudoteoretičar, možda samo pogrešno interpretiram činjenice…
Ali nepobitne činjenice govore sljedeće… visim na sajli… anemični sindrom mi ne dozvoljava da penjem prema gore, a nije mi pametno ni krenuti prema dolje jer mlada penjačica ispod mene ponosna je vlasnica ljubičastog pojasa u jiu-jitsu, bojim se išta pitati da na meni ne prakticira kimuru, armbar ili triangl…
Na sreću, iznad mene je neustrašivi Živko, iskusni penač ferata, on primjećuje moju lošu krvnu sliku i nisku razinu hemoglobina u mom krvotoku. Krajičkom uha uspijem čuti da Daniel kao glavni vodič preuzima ulogu svećenika te preko radiostanice radi posvetu vode iz Živkove čuturice. U sljedećem kadru Živko me škropi posvećenom vodicom i primam sakrament posljednjeg pomazanja.
Izvrsna vijest, posvećena vodica djeluje! Dala mi je snagu da ispenjem feratu do kraja.
Osjećam da mi je čelo obliveno krvavim znojem, kao da se nalazim u Getsemanskom vrtu. Osjećaj me vara, nije krv, nego samo znoj…
Nekoliko trenutaka nakon mog uspona na vrh se elegantno uspinje gospođa Jasminka, svježa kao jutarnja rosa, bez kapi znoja.
Pogledom na svježu Jasminku, koja je dvostruko starija od mene, postajem svjestan da u mojem tijelu ima kapaciteta za još minimalno deset godina veranja po feratama.
Jedino logičko pitanje koje proizlazi iz ovog cjelokupnog iskustva:
Je li itko ikada upoznao osobu koja se na smrtnoj postelji požalila da je ispenjala previše ferata?
Josip R
