Osvrt na izlet
SVETA GERA 11.01.2025.
Subota, buđenje 5.55 h. U trenutku ustajanja ponovno se javlja ono jutarnje pitanje koje mi padne na pamet u prosjeku svaki treći izlet: „Je li ovo stvarno meni treba?“ Razgovarajući s drugim planinarima, ubrzo shvatiš da nisi jedini kojem ova misao prolazi kroz glavu u rane jutarnje sate. Izgleda da je to standardna faza svakog izleta – prvo se malo žališ, a onda ti bude zakon.
Ukrcavamo se u aute i krećemo prema Sošicama, gdje nas čeka prva jutarnja kava i službeni početak izleta prema vrhu Sveta Gera. Dolaskom u Sošice, sunce i plavo nebo s granama drveća prekrivenim snijegom stvaraju idiličan prizor, uz temperaturu od oko -6°C. Već tada se nazirao odgovor na ono moje jutarnje pitanje. Vodič Vedran i njegova pomoćna ekipa daju nam završne upute, a mi se lagano zagrijavamo za uspon.
Uspon započinje lagano, ali ubrzo kreće klasično „odbacivanje slojeva odjeće“. Snježni teren možda izgleda hladno i bajkovito, ali ako imaš previše odjeće na sebi, djeluje kao da si u prirodnoj sauni. Neki željni zabave povlačili su grane pune snijega, nadajući se da će ga istresti na leđa onoga tko je odmah iza. A ako bi snijeg našao put do vrata i toplih leđa – sreća najveća, barem za onog tko je vukao 🙂
Cijelim putem pratila nas je prava zimska idila s puno sunca, snijega, čistog planinskog zraka i plavog neba. Na samom početku shvatili smo da imamo najmlađu planinarku među nama – preslatku malu Annu od samo osam mjeseci. Svaka čast mami koja ju je nosila do vrha i natrag! Na posljednjih desetak minuta hoda do vrha pridružio nam se i lijepi crni pas koji je trčkarao u krug od prvog do zadnjeg planinara.
Dolaskom na vrh Sveta Gera pružao se pogled prema slovenskim Alpama prekrivenim snijegom – prava nagrada za sav trud. Sve se isplatilo. Započeli smo pauzu od otprilike 45 minuta, a iz ruksaka su se izvlačili sendviči, termosice s čajem i poneka čokoladica. Uz temperaturu nešto iznad nule i sunce koje nas je grijalo, čak nisu bile potrebne ni jakne tijekom odmora.
Zvijezda na vrhu bila je mala Anna, koja se vrlo rado dala nositi i drugim ljudima osim mame. Ljudi su drage volje uskočili pomoći mami da se malo odmori, što je svima izmamilo osmijeh na lice.
Spuštanje je proteklo relativno brzo, vjerojatno zbog činjenice da nas u Sošicama čeka domaći ručak u lokalnoj gostionici i ugodno druženje. Vedran je na kraju sve pohvalio i zaželio da se što prije vidimo na nekom drugom planinarenju.
Bilo je stvarno odlično! Bravo za sve vodiče koji su se brinuli da sve prođe super.
A ako se i tebi u ranim jutarnjim satima vrti po glavi pitanje kao što se i meni vrtilo, odgovor je:
„Da, ovo mi stvarno treba.“
I već razmišljam o sljedećem izletu.
Vedro,
Kruno
