Osvrt na izlet

STRAHINJČICA 04.01.2025. 

U ranu subotnju zoru u 5 i 30 dok sav normalan svijet sniva pod toplim pokrivačem dok je vani – 5,  probudila me jedna od mojih novogodišnjih odluka, i to ona o učlanjenju u planinarsko društvo i aktivnom planinarenju. Nekad davno imala sam neke predrasude prema planinarskim društvima koja su me podsjećala na sekte i sjećam se da su, dok sam pred koje desetljeće boravila po raznim forumima, planinarska društva uvijek bila odgovori na pitanja postavljena od vremešnih i usamljenih gospođa s mačkama koje su tražile savjete o tome gdje pronaći društvo ili nekog partnera. Pa bi se masovno nizali identični savjeti: učlani se u planinarsko društvo!! Slike koje sam ja stvarala u glavi o članovima tih društava i vrsti takve zabave se nikako nisu uklapale u moj pojam poželjno provedenog slobodnog vremena. Da mi je netko prije 10-ak godina rekao da ću ja biti član jednog rekla bih mu da je lud i da promjeni dilera.

Dakle, deset godina kasnije i deset kila teža, našla sam se u WhatsApp grupi koju je kreirao voditelj ovog putovanja, Ivan-Fabijan Vrdoljak. Na grupi dan ranije stiže ono čega sam se pribojavala: popis obavezne opreme. Pa kaže: gamaše, zamka, naglavna lampa, 2 litre vode….MINIMALNO! Prvo dvoje ne znam što je, ali već od same pomisli da nosim u ruksaku 2 litre vode me zaboljela nakratko kralježnica i dobila sam upalu ishijadičnog živca od koje ću se oporavljati sljedeća 2 tjedna. A samo sam htjela zdraviji život i pokretljivije tijelo. Cijeli taj popis bio je razlog što me zapravo nije probudio nikakav alarm na to jutro izleta, jer su me upute od gdina Vrdoljaka držale polovicu noći budnom u laganom strahu i strepnji. Ona 10 godina mlađa ja me je budila i podsmjehivala se: hihihi hahahah, evo ti tvoje planinarsko društvo. Sad si u toj sekti i na leđima ćeš tegliti sve te rekvizite. Onda sam malo i bila ljuta na tog vodiča misleći o tome da valjda ja znam koliko vode mi treba da preživim dan i šetnju nekim tamo brdašcem u Zagorju. Ja sam buntovnik po prirodi i nitko meni neće određivati koliko ću vode nositi.

Nakratko bih zaspala pa se opet probudila s mišlju hoće li mi taj Ivan-Fabijan prije izleta provjeravati sadržaj ruksaka i mjeriti jesam li ponijela minimalno 2 litre vode. Hm… možda je to neki opasan i strogi čovjek koji će mi zabraniti izlet ako neću u ruksaku imati sve s njegovog popisa. Onda sam odlučila: ponijet ću litru i pol vode u boci od litre i drugoj od pola (samo zato što ni nemam u kući toliko boca da skupim 2 litre), a nakon njegove kontrole na početku izleta ću ovu litru izliti. Win win..

Nakon donošenja odluke, uputila sam se hrabro s teškim ruksakom na put. Našli smo se ispred INI-ne zgrade kod Velesajma u 6 i 40, došle su moje dvije prijateljice koje su se sa mnom upisale i kojima je ovo također prvi izlet, smjestili smo se u topli autobus i s još 41 vidno vesela planinara (od kojih su 7 vodiča) smo krenuli put Zagorja. Konačno sam upoznala i tog vodiča od kojeg sam strepila, ali ubrzo su se svi strahovi rasplinuli i odmah mi je laknulo. Stroga slika kontrolora iz mojih noćnih mora je samo privid, stvarna slika je sve suprotno u svojoj prirodi i može se opisati riječima: simpatičan, duhovit i pristupačan. Scena- ruksak na sunce – je izostala.

U Krapinu smo stigli oko 8 i 15 te smo se nakon iskrcaja iz autobusa uputili prema obližnjem Konzumu gdje smo namjeravali popiti svoju prvu kavu i razbuditi se prije planiranog puta, međutim iako su nas dočekala otvorena vrata i slobodna mjesta za sjesti, nije nas dočekala osoba koja bi nam skuhala kavu: konobarica. Rečeno nam je da se čeka konobarica. Što god to značilo.

Kako mi planinari, nemamo vremena čekati jer nas čekaju vrhovi za osvajati, u potrazi za kofeinskim šutom uputili smo se par metara dalje, do benzinske gdje smo pustili u krvotok najpoznatije gorivo za razbuđivanje: kavu.

Par riječi o Strahinjčici za one koji ne znaju ništa o njoj, a moram priznati da ja do upisa na ovaj izlet nisam nikada čula za tu planinu. Eto, osim rekreacijskog i socijalnog momenta kojim me izleti ovakvog tipa obogaćuju, ispalo je i da imaju i edukacijsku ulogu.

Planina Strahinjčica se nalazi u Hrvatskom zagorju, srednje je visoka planina koja povezuje Ivanščicu na istoku s Kostelskim gorjem na zapadu i s njima dijeli Zagorje na dva dijela. Prostire se od zapada prema istoku između potoka Krapinice na zapadnoj strani, Krapine na južnoj strani, Velikog i Sutinskog potoka na istočnoj strani.  

Njezina duljina iznosi oko 21 km, a najviši vrh od 846 metara nalazi se na sjevernom grebenu nekoliko metara od stabla velike bukve. U profilu glavnog grebena od zapada prema istoku ističe se nekoliko uzvisina – vrhova: Slon 445 m, Gorjak 678 m, Goleš 685 m, Sušec – 846 m i Sekolje 738 m, a dalje od planine uzdižu se brdo Sv. Jakova – 474 m i Veternica – 511 m.

Većinom je pokrivena šumom, ali ima neke osobine visokoga gorja. Zahvaljujući svojem planinskom karakteru i blizini grada Krapine, vrlo je zahvalna za izlete. Na planini postoji i staza koja je također u planu izleta ove godine u HPD Runolist na koju također planiram ići, a to je planinarsko-poučna staza “Putevima orhideja”, duga 13,7 kilometara, koja je jedinstvena i po tridesetak različitih vrsta samoniklih orhideja. Sve vrste orhideja su u Hrvatskoj strogo zaštićene vrste i ne smiju se ubirati.

Nakon upoznavanja sa Strahinjčicom, krenimo na uspon…

Naš uspon je krenuo od lovačkog doma, stazom 305 koja je već u početku počela kao dosta strmi uspon pa su se štapovi koji su mi se činili bespotrebni i koje niti ne posjedujem (ali za izlet sam ih imala jer mi ih je kolegica s posla posudila) zapravo pokazali kao izuzetno korisni i u potpunosti su do kraja imali svoju ulogu. Ipak možda taj vodič nije bezveze napisao dugačak spisak opreme. Ok, minus naglavna lampa. Pa izlet ćemo valjda završiti po danu.

Moja prijateljica je iza mene nabadala sa svojim štapovima za koje se ispostavilo da su zapravo za nordijsko hodanje i nisu joj bili od prevelike koristi na početku jer za razliku od svih nas ostalih koji smo imali štapove koji su pri dnu bili oštri i svojom oštricom se zabijali u tlo, njezini su bili tupi. No, odjednom se našao milosrdni član grupe koji joj je pomogao učiniti ih funkcionalnijim tako da je učinio čarobni potez u obliku skidanja nekog čepa i tupost se pretvorila u šiljak. Odmah joj je put postao puno prohodniji i lakši. Drugoj prijateljici koja je hodala ispred mene su štapovi pak bili previsoki pa se opet našao netko tko je izdvojio koliko god vremena je trebalo da joj prilagodi štapove na željenu visinu. Već se tu u samom početku obećavajućeg dana na djelu pokazala sva ta poslovična solidarnost planinara koja isijava sinergijom empatije, zajedništva i neke obiteljske topline.

Po svladavanju uspona, nastavak staze je bio poprilično jednostavan i lagano vijugav, ostatak ekipe je bio zadivljujući u svojoj želji da nas kao nove pionire poduči s par korisnih savjeta u planinarenju, pa tako i tome da nam je uputnije i mudrije ne toliko pričati već uživati u prekrasnoj prirodi koja nas okružuje.

Nakon jedno pola sata hodanja i upijanja prirode i mistične magle koja nas je cijelim putem pratila, vodiči su odlučili  da malo predahnemo i nahranimo se i napijemo tekućine po potrebi. Uz zvukove šuškanja vrećica sa sendvičima, slatkim i slanim  poslasticama, paljenja upaljača, svi smo malo odmorili i uz jelo, piće i čašicu ugodnog razgovora udahnuli snage za hodanje. Kako to već poslovično biva s naveliko poznatim planinarskim duhom dijeljenja svega, jedan član nas je ponudio rakijom, koju je napravila njegova baba s Jaruna koja je bila prefina i koja nam je udahnula novi život za nastavak puta. Da sam znala kakav nas put čeka, popila bih još nekoliko gutljaja za bolju cirkulaciju i lakše preživljavanje.  

U zaseoku Gornji Kamenečki odvojili smo se lijevo na stazu 309, sjećam se nekog raspela gdje sam se pomolila za sve nas, i to nakon što nam je vodič Ivan-Fabijan najavio kako ćemo se uskoro početi penjati nekim dosta strmim dijelom koji će trajati jedno 40 minuta i da ćemo se stoga podijeliti u dvije grupe: bržu A koja se neće zaustavljati i sporiju B i neka se svatko smjesti u svoju. Treba dakle donijeti tešku odluku i smjestiti se u grupu. Naravno da me, sklonu izazovima i ljubavlju prema pobjedama privlači grupa A, ali ovo su vjerojatno iskusni planinari čim mogu bez pogovora i bez pitanja nositi na leđima naglavne svjetiljke, sva ona čuda kojima ne znam naziv i 2 litre vode. ZIMI. Vjerojatno ljeti nose i po 5 litara.

‘Grupa A krećemo!’ , povikao je vodič Igor i ja sam hrabro i nesmiljeno krenula za njim. Što je to za mene koja sam išla na Velebit s pola litre vode, ta ne može biti ništa strašno. Jednoj prijateljici sam rekla da idemo u ovu grupu, drugu nisam niti pokušavala nagovoriti, ona je rekla da zna svoje mjesto. Grupa A dakle je moja.  Alea iacta est.

Nakon ni 5 minuta hoda sam se pitala je li odluka o grupi A bila dobra odluka, uspon je zaista bio izuzetno strm i nakon još puno minuta nije bio ništa manje strm niti se nazirao kraj. Pitala sam dečka iza sebe koliko još ima, očekujući da će me razveseliti nekim dobrim vijestima, ali on kaže da smo na petini puta!! Mogao je ipak biti nježniji. Nije istina ono što se traži u mistično maglovitim planinama, barem malo iluzije bilo bi dobrodošlo. A ja sam si njegove nelijepe prognoze protumačila kao pokušaj šale. Dok smo tako hodali jedan iza drugog zapazila sam da svima iz ruksaka strši neka čudna kutijica, pa sam pokušavala odgonetnuti što bi to moglo biti i onda mi je, dok sam pokušavala uhvatiti dah i narediti sve bolnijim nogama da nastave svoj put, pomislila da je to nešto što će me možda spasiti: kutija prve pomoći. Još jedna od onih stvari s obaveznog popisa opreme koju nemam i koja mi se čini bespotrebnom. Ma vraga. Nije taj vodič bezveze ni to stavio, pomislila sam si, tko zna kad će me trebati početi spašavati ako se ovakva strmina nastavi, a moje srce doživi imploziju. Ili eksploziju. Ili oboje.

Srećom, na nekim mjestima se vodič ipak zaustavio na kratko pa smo uspjeli malo predahnuti i uhvatiti novi nalet snage za nastavak. Što smo dalje i dulje hodali moja energija je rasla i više mi se nije ništa činilo tako teško i bila sam sve bliže vodiču koji je bio na početku naše grupe. Ipak sam ja brza, ponosno sam si rekla u sebi. Vjerujem da je i ona rakija od babe s Jaruna odradila svoje. Bog ju blagoslovio. I babu i rakiju.

Nakon kojih 40 min hoda stigli smo do stijena i grebenskog proplanka, odnosno vidikovca „Dedek“ (712 mnv) s kojega se na horizontu prikazuju pejzaži Hrvatskog zagorja, posebno prema gradu Krapini, ali u daljini se vidi i Medvednica i njezin vrh Sljeme. Nažalost, između nas izletnika i bajkovitih prizora se ispriječila izmaglica koja nas je ponukala da brzo produžimo dalje.  Prije priče o nastavku našeg puta, donosim vam jednu lijepu priču za laku noć o gore spomenutom Dedeku budući da ovaj kraj (Radoboj) njeguje jednu legendu o toj stijeni Dedek, odnosno o  „Dedeku, Babici i Unučici“.

Spomenuta narodna predaja glasi: „Dedek i babica imali su unučicu. Njihova je kuća bila na vrhu brijega, a zdenac u jarku. Više puta slali su djevojčicu po vodu na bunar pri ‘pustači’. Jednog ih je dana unučica nešto naljutila, pa su joj rekli da im vodu u ‘rešetu’ donese. Djevojčica je otišla po vodu. Kad je vodu zahvatila, i tek što se od bunara malo udaljila, ona je kroz dno rešeta iscurila. Djed i baka ipak su očekivali da će im vodu donijeti, vjerujući u čudo. Kako nje nije dugo bilo, stanu unuku proklinjati. I taman što su izgovorili: ‘Bog daj da zakameniš tam gde jesi!’, čudo se uistinu dogodilo. Unuka se pretvorila u kamen i u ljudskoj spodobi ostade stajati na ‘spašniku’, ali se istodobno okameniše djed, baka, kuća i sve što su imali“.
(Inspiracija za legendu o „Dedeku, Babici i Unučici“ su velike prirodne kamene gromade. Obličje „Dedeka i Babice“ smješteno je u sastavu planinskog vrha, a čudovišni lik „Unučice“ je kamena gromada u natprirodnoj veličini, u podnožju kraj male uvale, gdje je gorski višestoljetni bunar, iz kojeg protiče bistro vrelo, a višak vode u obliku potočića žubori u podnožju zaseoka Kamenečki-Radobojsko Strahinje).

Vratimo se mi na nastavak puta…

Put smo nastavili ipak nešto blažim usponom prema vrhu, negdje smo se spojili na stazu 305 te smo za oko  30-ak minuta stigli do vrha Sušec na 846 m. S vrha se ne pruža pogled jer se on nalazi u šumi. Na jednoj povećoj bukvi nalazi se oznaka i žig vrha. Tu je Igor rekao da ćemo malo ostati dok se ne podijele žigovi. Ja nisam znala što je to pa mi je objasnio gdje se kupuje knjižica pa ću i ja tako skupljati svoje uspjehe u obliku žigova. Divno!

Dok smo na vrhu stajali tako neko vrijeme je već postalo dosta hladnije i jedva sam čekala da krenemo dalje kako bi se ugrijala, a još više sam bila nestrpljiva doći u planinarsku kućicu i dočepati se toplog graha i kobasice koji su mi već odavde mirisale u mojoj mašti. Dok sam se već tako treskala od hladnoće, netko je viknuo: ‘Orahnjača!’ te sam pristojno zahvalila i rekla da ne bih i da ću radije štrudlu u planinarskoj kućici. Onda je čovjek izvadio pljoskicu pa sam shvatila da orahnjača nije ono što sam mislila da jest i ispala je da je baš ono što mi treba. Fina rakija od oraha me je dodatno malo ugrijala.

Kad smo konačno krenuli, nije nam trebalo dugo da se spustimo do našeg odredišta, a prije njega smo naišli na još jedan prekrasni vidikovac koji se nalazi na 721 m i tu smo zastali kako bismo uživali u prekrasnim prizorima koji su se ukazali. Ovo mi je bio najljepši vidikovac na ovom izletu. Svi smo izvadili ugrijane ruke iz rukavica kako bismo povadili mobitele za fotografiranje. Ja i prijateljica smo zamolile pesimpatičnog vodiča Luku za slike koje su ispale odlično te se vidi da se Luka razumije i u lijepo kadriranje. Luku moram pohvaliti i što je, nakon što sam na sklizavom terenu elegantno dodirnula tlo (riječ koja se ne govori na glas: pala), došao do mene i učio me kako pravilno koristiti štapove i cijelo tijelo prilikom skliskih dijelova. Koliko god sam ja bila uporna u svom pogrešnom položaju tijela u kretanju, on je bio još uporniji u ispravljanju. Dalje smo se još 30 min spuštali i tako nakon sveukupno nekih 2 i pol sata hodanja došli smo konačno do planinarskog doma odnosno točnije Planinarske kuće Strahinjčica na 618 m.

Kuća je sagrađena na šumovitom prijevoju Strmini nasred Strahinjščice. To je kamenita jednokatnica s blagovaonicom i 4 spavaonice. S terase kuće pruža se inače na horizontu Medvednica, ali ona pojava iz pjesme Josipe Lisac je i dalje uz nas pa ništa od pogleda tako da mi iz grupe A hrlimo zauzeti svoja topla mjesta.

Ovdje nas je dočekala vesela domaćica noseći vruće zdjele graha i kobasice. Nahranili smo gladne vukove u sebi prefinim porcijama, naručili si kavicu, potom su donesene i štrudle od sira i jabuke. Nisam imala puno dileme da li pojesti onu od sira ili jabuke već sam uzela obje i kako su bile prefine, uzela sam  još koju, pa više ne znam ni sama koliko njih, činilo mi se da bih mogla vola pojesti. Mislima mi je odzvanjala pjesma Đorđa Balaševića ‘Al se nekad dobro jelo’. Kasnije je došla i grupa B i lijepo smo se onda svi zajedno družili i pričali za stolom. Mislili smo možda naručiti i nekog vina, ali jedna cura koja je sjedila s nama je pustila glas razuma podsjećajući da nas još čeka i spuštanje i da smo ipak u Zagorju, a znamo svi kakva su ta Zagorska vina pa smo pametno odbacili tu ideju i nahranjeni i trijezni se zaputili nazad.

Povratak nazad smo počeli oko 14:30, išli smo stazom 302 preko Jelenskih Pećina do mjesta Podgora Krapinska, i dalje pred kraj stazom 309 koja nas je dovela na našu početnu točku odakle smo i krenuli.

Spuštanje je bilo puno lakše, išli smo kroz dosta uske puteljke te nas je cijelim putem i dalje pratilo suho, ali i dalje maglovito vrijeme i dosta opreza prilikom hodanja jer je i dalje bilo dosta skliskih dijelova, a najlakše se pada upravo prilikom spuštanja. Pred kraj dionice sam imala jedan spust koji je obećavao tragičan kraj, ali se ipak preobrazio u sretan, a o prizoru moje koreografije u letu sam čula od ljudi koji su hodali iza mene. Jedna cura je rekla da je to bio krasan spust. A netko se nadovezao da skoro kao Janica bez štapova. Izgleda da su me one lekcije od Luke ipak nečemu podučile. U suprotnom, ni sve one kutije prve pomoći mi ne bi mogle pomoći.

Ono što nas je pratilo cijelim putem nazad je bio glasan smijeh i dobro raspoloženje. Najviše je odzvanjao smijeh jedne djevojke koji je bio tako konstantan i šarmantno sladak i iskren poput smijeha male djece. Na jednom dijelu sam začula dvije ptice od kojih je jedna bila jako ljuta i čak mi se učinilo da mogu razaznati o čemu govori ljutitim tonom ovoj drugoj. Priroda ima tu ljepotu i moć da izoštri sva osjetila i da udalji čovjeka od sumornih misli svakodnevnice i usmjeri ga na sadašnji trenutak.

U autobusu nas je dočekao naš vozač, krenuli smo oko 16:30 i uživali u mirnoj vožnji. Pomislila sam da sam trebala ponijeti neku knjigu za čitati u autobusu, ali onda sam se sjetila da ne bih mogla jer se već počelo mračiti, a ja nemam naglavnu lampu! Eto, ipak vodič ima pravo i treba ga slušati!

Nakon svega, moram reći da mi se čini da je upis u planinarsko društvo najbolja novogodišnja odluka i osjećam da je ta zora 4. 1.  zora novog doba mog života koji će biti ispunjen s puno krasnih izleta i doživljaja. Jedva čekam nove destinacije, nova hodanja, susrete s novim i zanimljivim ljudima i ponajviše susret sa samom sobom. Jedino za čime zapravo žalim je što ovu odluku nisam donijela puno ranije.

Kristina T.