Osvrt na izlet:
SAMOBORSKO GORJE, NORŠIĆKA PLEŠIVICA, 21.02.2021.
Većina mojih dosadašnjih uspona bila je vezana uz Sljeme i Samoborsko gorje pa već dugo razmišljam da bi bilo lijepo učlaniti se u društvo i proširiti vidike. Prava preporuka u pravom trenutku (hvala kolega) rezultirala je ne s jednom, nego s tri nove članice PD Runolist.
Načula sam i neke tips&tricks kako izbjeći pisanje osvrta. Očito krive ili nedovoljne jer mi sada preostaje prenijeti vam dio atmosfere s predivnog izleta na Noršićku Plešivicu.
Okupili smo se u 7:20 na parkingu King Crossa ispred Dechatlona i automobilima krenuli do polazne točke izleta, sela Grdanjci. Rutinske pripreme na polasku, nekoliko osnovnih informacija o ruti i bili smo spremni krenuti laganim terenom nakon kojeg je vrlo brzo započelo penjanje kroz šumu. S Ivanom na čelu te uz pomoć Ferde i Zorana uspješno smo svladali uspon prema prvom od tri vrha na ruti, vrhu Vučica. Brzo je uslijedilo kratko zaustavljanje za skidanje jakni, a Zoran je iskoristio priliku da nas podsjeti koliko je važno duboko disanje i kratki korak prilikom uspona.
Poslije je sve išlo lakše, a posebno kada smo došli do predivnih gorskih livada s vidicima prema Zagrebu, Samoboru, Medvednici i drugim dijelovima Samoborskog gorja. Sam vrh Vučica je šumovit i ne ostavlja baš onaj klasičan doživljaj vrha. Zato se tu nismo posebno zadržavali već smo krenuli dalje livadama prema Travnatom vrhu. Jedna lovačka čeka na tom putu izvrsno je poslužila za nekoliko posebnih fotografija. Uz kratku pauzu i fotkanje nastavili smo šetnju prema vrhu Noršićka Plešivica. Staza je u tom dijelu lagana i zanimljiva pa smo uz razgovor i dobro društvo brzo došli do vrha. To je isto travnati vrh s predivnim vidicima u svim smjerovima, naše mjesto za pauzu, ručak iz ruksaka i druženje. Za dodatnu vrijednost u trenucima uživanja zaslužan je bio odličan liker od višnje.
Imali smo dosta istomišljenika koji su odlučili iskoristiti nedjelju za uživanje u gorju jer je livada na vrhu ubrzo postala puna obitelji s djecom. Primijetili smo da su to sve mali planinari koji su prije igre otrčali udariti žig u dnevnike HPO-a. Bravo za roditelje i klince!
U prvoj polovici dana bilo je uglavnom poluoblačno vrijeme. Kasnije se razvedrilo pa smo imali sunčan povratak u Grdanjce. Putem smo uživali u brojnim vjesnicima proljeća – jaglacu, šafranu, zvončićima i zamišljali kako je ova staza posebno lijepa kada sve procvjeta i zazeleni.
Na povratku smo imali manji dio asfaltnog puta. To nije umanjilo doživljaj jer smo i dalje prolazili kroz predivne krajolike. Dio puta sa strmim vinogradima na padinama i voćnjacima bio nam je prilika da zastanemo i još malo uživamo u pogledu i suncu. Iskoristili smo jedan voćnjak za posljednji odmor na ruti prije više puta najavljenog strmog i blatnog spusta. Imali smo sreće jer je blatna priča izostala, ali je zato jako strm i donekle sklizak spust bio vjerodostojno opisan i zahtijevao više opreza. Nakon završnog ravnog dijela staze, puno priče i smijeha brzo smo došli do automobila. Ostalo je još samo istezanje, zahvale Ivani i pomoćnim vodičima na predivnom izletu i pozdrav s ostatkom grupe.
Bez obzira na 900 metara visinske razlike i oko 21 km staze kao grupa smo bili dosta ujednačeni. Uz zanimljive razgovore putem dotakli smo se i prolaznog vremena na stazi. Ivana je zadovoljna, mi smo oduševljeni pa vjerujem da i časni sud doma dijeli naše mišljenje.
Hvala svima i pozdrav do sljedećih vedrih druženja!
Ivona T.
