Dva osvrta na sedmi planinarski izlet OPŠ 7G HPD Runolist
Premužićeva staza 8.11.2020.
Nakon ranog ustajanja iz kreveta i spremanja za novu avanturu skupili smo ekipu autom i krenuli i dalje pospani do mjesta sastanka.
Dočekao me Marko s najavom da se predaje ovaj put jer smo mu dosadni :-), na izlet nije mogao ni El presidente Zoran kao ni Ivana Bara.
Tako desetkovani krenuli smo na put. Unatoč uzbuđenju što ću opet istraživati predivni Velebit, čekala sam samo sjesti u bus i zaspati jer kao da su me tri vlaka pregazila to jutro.
Kroz polusan sam čula Maru koja umire od smijeha a nepoznat je uzrok tomu.
Prva pauza za kavu je bila na odmorištu u Brinju i bila je teška jer mi se još više spavalo nego prije. I naučena je važna lekcija – ne ide se na party do jutra večer prije izleta. Ono što me skoro probudilo je kad sam vidjela frenda Dinu bez brade, novi look, velika prekretnica – svi se još pitamo što ga zapravo navelo na promjenu.
Krenuli smo prema izlazu za Otočac i dalje lokalnim cestama prema Krasnom odakle kreće sve zanimljivija cesta, iako bih rekla više o tome ali bila sam u dubokom snu. Vidjela sam maglu koja prekriva sve doline a odjednom se pokazalo plavo čisto nebo i sunce što je dalo naslutiti da će i cijeli izlet biti baš takav – sjajan
Stigli smo konačno busom na točku polaska današnjeg izleta gdje mi je Goran objasnio da zagrijavanje bude brzo i efikasno jer ćemo putem loviti sunce, odnosno trebamo stići do Alana prije mraka. Osim toga predstavljeni su novi potencijali među vodičima – tri junaka svima znana.
Napokon je krenulo osvajanje planinskih staza u predivnom jutru koje nas dočekalo malo ispod Zavižana.
Stigli smo do planinarske kuće Zavižan kroz travnjake gdje je bilo vremena samo za zajedničku fotografiju i za pogled na prvi predivan pejzaž koji se otvorio s kombinacijom otoka, mora i jesenskim bojama prošarane planine.
Goran je brzim korakom krenuo prema Premužićevoj stazi koja je bila glavna vodilja naših koraka. Za divljenje je činjenica da je netko napravio takvu stazu koja pruža nevjerojatan doživljaj prirode I tolikih izmjena krajolika.
Vesela i dobro raspoložena ekipa je laganim koracima i razgovorom došla do početka staze gdje smo napravili još jednu zajedničku fotku s komentarima da smo u OPŠ najbolje naučili pozirati. Naravno da to nije istina, najbolje smo naučili sto treba imati od dodatne opreme ali to zaključite sami što je.
Početak staze je vodio kroz šumu pa smo uživajući u svježem zraku napravili prve kilometre našega planiranoga puta prema prvom cilju a to je bilo Rossijevo sklonište i prilika za okrjepu i ležanje poput guštera na suncu.
Nakon toga, ponovno svježi i s novim gorivom krenuli smo dalje munjevito, ostavljajući Rossijevo sklonište i pogled na obronke u daljini iza nas.
Izmjenjivao se sada novi krajolik pred nama, od malo travnjaka, do čistog bijelog kamena na kojemu su dobro vidljivi tragovi vremena i djelovanja vode. Kao spomenici tom fenomenu prirode koji dijeli Jadran od kontinenta. Uz stazu su na pločama prikazane endemske vrste Velebita, kao i druge značajne pojave i činjenice. Naučili bi mi i više da nismo imali utrku s rotacijom Zemlje.
Došli smo do procjepa između stijena kroz koji se pružio dalje pogled na druge vrhove pod kojima smo hodali, meni najdraži dio, i uz to sam našla par dobrih pozicija za popeti se na stijenu pored staze.
Nakon stijena smo ponovno došli u šumu bukve kroz koju su probijale zrake sunca po tepihu od lišća. Vrijeme je prolazilo brzo u tom šarolikom krajoliku i već smo opet bili na travnjacima s nevjerojatnom pogledom i suncem koje je padalo prema zapadu. Dobili smo pogled na Gromovaču, Rožanske kukove i Hajdučke kukove, a malo dalje se opet vratila šuma, ali ovaj put s nižim stablima i drugačijim vrstama sto upućuje na plitki površinski sloj tla koji je istrošen vjetrom.
Došli smo opet na osunčanu padinu i poredali se u travi, vratiti dah i upili sunca s pogledom na Zavratnicu, uvalu u kojoj je potonuo brod.
Znali smo da je cilj već blizu i miris graha pozivao je na žurnost prema Alanu. Tako je i bilo, pa smo se skoro izgubili 100 metara od kuće, ali brzo nas Goran vratio na označenu stazu.
Nakon spuštanja kroz šumu i teren s kamenjem prekrivenim lišćem stigli smo na odredište -planinarsku kuću Alan gdje smo brzo ostavili stvari i kratko se istegnuli za kraj i opet sam bila blaga prema napaćenim kolegama.
Uslijedila je gozba sa svim što je bilo u ponudi kuće i ruksaka, a za desert smo imali čvorologiju, meni najdraži dio, uz penjanje po bilo kojoj stijeni uz put.
Ali ni to nije sve jer je na kraju dana za nagradu oslikan najljepši zalazak sunca koji se ne može dočarati fotografijama. Mogli smo uživati u tome barem sat vremena koliko je trajalo spuštanje po serpentinama do magistrale, Hvala vodičima Goranu, Gabi, Ferdi, Dejanu, Dinu na predivnom izletu i vozaču na tome i što nas sigurno dovezao u maglom obučeni Zagreb.
Ana
Drugi osvrt
Pravilo Opće planinarske škole u HPD Runolist – Zagreb je da netko od nas fazana nakon izleta napiše osvrt. Čast pisanja osvrta potrebno je zaslužiti kašnjenjem na bus, nekom “pametnom” doskočicom, zaboravljanjem dijela opreme ili da te nominiraju tvoji dragi kolege (thx!), a možeš se i dobrovoljno javiti..da, baš! Uglavnom, pazim ja da ne zabrljam, šutim kada je potrebno no ostatak vremena brbljam na sat ..greška.
Od opreme nosim i što treba i što ne treba da se nađe jer nikada ne znaš koji dio opreme će te lansirati u društvo hrvatskih književnika. Na pitanje ima li dobrovoljaca za pisanje osvrta postajem nevidljivi čovjek..sve po peesu..skoro!🏻♂️ Netko je poželio da ovaj osvrt napiše baš Mišel (još jednom..thx!). Iskreno, čim sam na prvom izletu po Medvednici čuo za osvrte, poznavajući sebe, znao sam da bez mene neće proći..školski sistemi me nikada nisu voljeli, a da se ne lažemo ni ja njih. 🤷🏻♂️ No moja pristupačnost i otvorenost (čitaj: lajavost) opet mi daju specijalan zadatak. Pravila, norme, regule i okvire sam volio jedino zaobilaziti..zabavnije je hodati po rubu! ️ Vjerujem da je i to jedan od razloga zašto planinarim. Planinama je svejedno i nebitan sam im, a planinarenje ne poznaje definicije ni pravila..volim!
Sedam veličanstvenih izleta je iza nas i već sam pomislio kako ću se provući, tipično za mene i škole , jer ostala su još svega dva izleta do kraja. Već smo u busu i već je mrak. Svega par kilometara od Zagreba glavni vodič Goran nam zahvaljuje na prekrasnom danu uz obavijest da se Ana, ona koja nas prije hodnje dobro zagrije i nakon još bolje rastegne (rekao bih ja da predobro to radi ), dobrovoljno javila za pisanje osvrta . Idealno, što može poći naopako… Kao što vidite eto može! Iz sna se budi antifašistički front žena (hrabre i odlučne žene ), ničim izazvane, samo mrvicu omamljene orahovcom (i zato im opraštam ) da na mene stave metu . Kao grom iz vedra neba pogađa me nominacija zvana Osvrt koju zdušno sada već kritična masa podržava. Skok, vjeverica i šok i nevjerica, orahovac i sveta čarapa… što sad više mogu..osvrt je moj!! Iskoristio bih priliku i zahvalio svim kolegama koji su me podržali jer to sam si oduvijek želio. Miša vam malog, četiri dana gledam u bijeli zid i točkicu na njemu tražeći prave riječi da izrazim nas, izlet i osvrt, a četiri noći gledam u mrkli mrak i plafon iznad sebe tražeći ga..lagano već postajem suicidalan!! Prije dva dana sam napola započeo pisanje osvrta i onda je sve nastalo sa ekrana..🤦🏻♂️opet skok i vjeverica..šleper njih🤦🏻♂️. Svemir je odlučio da sa mnom neće surađivati. Mrzim jako malo toga no očekivanja me čine nervoznim..možda ste primjetili u dosadašnjem osvrtu na osvrt..hihihiiii..iiii..ii..kmekmee! 🤣
Mogao sam se javiti već šest puta i pisati recimo o Papuku i prekrasnim slavonskim šumama u stilu Josipa Kozarca. O lijepoj i mističnoj Ivi u jesen i drami sa sjevercom koji nas je čitav dan brijao uz mjestimične nanose kiše ili o kolijevci hrvatskog planinarstva, divu Kleku. No čekajući zapao me otac Velebit i ona..najljepša od svih..ona zbog koje nosiš sve torbe, a nisi magarac. Možda sam nju i čekao, njoj se nadao i priželjkivao ju..šapatom dozivao…
Jedna jedina, jedinstvena u svijetu Premužićeva staza koju toliko obožavam da sam sada već treći put hodao po njoj. Nikako i zadnji jer tek se upoznajemo. Ona kojoj se uvijek iznova veselim kao klinac slatkišu, kao panda bambusu, kao majka djetetu..reklo bi se idealno za mene da napišem osvrt sa Premužićke.
No što bih ja, opali list na stazi kojom smo plahutali grijani suncem, mogao napisati o Njoj. Svi pridjevi i superlativi ne mogu opisati njenu ljepotu. Svi ovozemaljski uzdasi i izdisaji ne mogu izraziti strast koju osjećaš dok si na njoj..dok se dodirujete..🤭 Sve avanture prije i poslije nje izgledaju kao popunjavanje vremena do ponovnog susreta. Sve slike interneta mogu nestati i samo njene da gledam ja sam sretan..ah..ljubavi moja! 🥰
Do sada još nisam, jer se nisam osjetio dostojnim, pisao o Premužićevoj stazi i neću ni sada iz istog razloga. Svakako preporučam da si svatko bar jednom u životu priušti ovo vanserijsko iskustvo. Umjesto toga ispričati ću vam priču o grupi punoj odvažnosti, duha, hrabrosti i snage. Iako svi različiti likovi, sa svim svojim manama i vrlinama, sivi ispod kože hodamo kao jedan. U stopu, korak za korakom, izlet za izletom. Uz budno oko naših brižnih i strpljivih vodiča i prijatelja.
Grupa smo u kojoj samoprozvana najslabija karika diktira tempo na čelu kolone zbog kojeg metla (vodič na začelju kolone koji budno pazi da nitko ne zaostane ili se izgubi) svako malo traži da se uspori. Skupina u kojoj svaki pad donosi dodatnu motivaciju i gdje odustajanje ne postoji. Smijehom i veseljem razgrćemo sve prepreke po putu, a zadatke ispunjavamo voljno i orno. Karakter kojem se ne želiš suprotstavljati jer će te razbucati k’o Panta pitu. Skromno ću reći.. Fantastična generacija! ️
Uz ovaj za mene intiman i emotivan osvrt prilažem par koje će vam pokazati gdje trebate doći. One vam ni približno ne mogu dočarati panorame, dubinu i osebujnost ove planine, ove staze i doživljaja koji pruža..ovog kraljevstva i nacionalnog planinarskog svetišta. Dubina i dimenzija u kojoj ćeš se ondje zateći su nestvarni i kao da nisu sa ovog svijeta.
U gojzericama se osjećamo najudobnije! Nije to samo osjećaj, jer kada ih obujemo dogodi se instant transformacija duha i tijela..srca i uma. Otvara se prolaz u novi svijet, novu pustolovinu… dobiješ poklon sam od sebe. Podariti sebi zadovoljstvo i užitak je zdravo. Obuj obuću u kojoj se osjećaš kao super junak, tajni agent ili nindža kornjača, i uživaj u životu, to nam je obaveza!
Vedro!
Mišel Prelesnik – 7G
