Osvrt na šesti planinarski izlet OPŠ 7G HPD Runolist
Klek 25.10.2020.
Kako sam se popeo na Klek i upao u zonu sumraka
Još jedna nedjelja, još jedan izlet u sklopu OPŠ-a 7G. I sve je od jutra krenulo naopako. Prvo je Ivana u autu nasred puta prema Lisinskom shvatila da je nešto zaboravila pa smo se vraćali doma ali usprkos tome stigli smo taman na vrijeme. To pak nije uspjelo glavnoj vodičici izleta, Alex, koja je opravdano zakasnila i samim time osvojila nagradu pisanja osvrta na današnji izlet. Međutim, negdje oko Bundeka shvatio sam kako ne znam gdje su mi ključevi od auta pa je naš vozač Joso u maniri Juhe Kankkunena u mjestu okrenuo autobus i vratio nas na početnu točku. Nakon desetominutne pretrage parkirališta, travnjaka, lokvi oko Paromlina ključevi su pronađeni. Sakrili su se u vrećici s mojim gojzericama u bunkeru autobusa. Kako sam ja njih tamo stavio i zašto to još nisam dokučio, ali smo napokon krenuli na naše odredište s pola sata zakašnjenja i s prijelaznom nagradom pisanja osvrta u mojim rukama.
Tijekom kratke i ugodne vožnje Alex nas je upoznala s planom izleta, informirala nas o zanimljivostima vezane za Klek i Ogulin i nakon kratke pauze za kavu u Ogulinu stigli smo do Bjelskog, početne točke našeg izleta. Nakon brzinskog presvlačenja zagrijavanje i rastezanje je preuzela Ana (u prošlom životu je sigurno bila gonič robova) koja nas je tako zagrijala i rastegnula da je i Zoran F. imao upitnik iznad glave i uputio je par blijedih pogleda s pitanjem „Što nam to radiš Ana?“. Tako zagrijani, rastegnuti i pretegnuti krenuli smo makadamskim putem i preko nekakve livade polako prema vrhu. Uspon je bio polagan i ne pretjerano težak; ipak smo skupili nešto kilometara u nogama. Makadam i livadu zamijenila je podloga prošarana kamenjem, korijenjem i debelim naslagama otpalog mokrog lišća što je zahtijevalo dodatan oprez. Uspon nam je olakšavala i činjenica kako je ispred nas bila grupa male planinarske škole iz Otočca koja je diktirala ritam. Poneki od tih malih i hrabrih školaraca ponekad je morala zastati pored staze i malo doći do zraka pa smo tako saznali da je jedna od njih prava školovana vještica – s diplomom. Djevojke, žene i majke iz naše grupe prolazile su pored nje i razmjenjivale meni do tada nepoznate pozdrave i signale a meni je kroz glavu prošla samo jedna misao „Zorane, crni Zorane…kuda si nas to poslao i još k tome sa ženom na čelu kolone“.
Nakon sat vremena stigli smo do planinarskog doma, teški kišni oblaci polako su se razilazili i s ponekog vidikovca uz put mogli smo samo naslutiti ljepotu jeseni u šumi koju je obasjavala pokoja sramežljiva zraka sunca. Pauza koju smo iskoristili za regeneraciju hranom i pićem polako se bližila kraju i odjednom su stvari postale jako ozbiljne. Ljudi u crnim i plavim majicama (čitaj vodiči) su nas postrojili, s njihovih lica nestao je smiješak a govor tijela se promijenio. Autoritativno i krajnje ozbiljno su nam objasnili što nas očekuje, što se očekuje od nas i kako neće tolerirati nikakva iskakanja u odnosu na ono što su oni zamislili. Dok su nam to objašnjavali njihovi pogledi su nas skenirali pokušavajući otkriti tko od nas nije danas na svome maksimumu i kome eventualno treba pomoć. Svjestan činjenice kako je mnogima od nas ovo prvi susret sa stijenama po kojima se treba penjati uz pomoć ruku i nogu oslanjajući se na snagu i spretnost, Zoran F. ponudio je svima onima koji misle kako ne mogu sami da se privežu za njega, a Alex, kao pravi i odgovorni glavni vodič, dodatno je ohrabrila nesigurne izjavom citiram „Mene su na Triglavu zavezali i vodili kao pesa dole“. Moja Ivana, svjesna svoje nespretnosti, bez razmišljanja je prihvatila ponuđeno i polako smo u koloni bez žamora, smijeha i upadica krenuli na taj završni uspon. Prvi dio smo prošli bez problema iako su stepenice bile mokre, skliske i blatnjave. Uže pored njih nije uzalud postavljeno i svi smo ga s radošću prihvatili i pomogli si pri usponu. Dolaskom na greben zapravo i nismo uživali u pogledu koji nam se pružao jer smo bili zaokupljeni zadnjim kritičnim dijelom uspona koji je bio pred nama. Vodiči su se rasporedili po tom uskom, kratkom i relativno strmom usjeku osiguranom užadima i sajlama i jednog po jednog navodili kako i gdje staviti nogu. Kroz neko vrijeme svi smo uspješno savladali i tu prepreku i skupili se na heliodromu ispod samoga vrha Kleka. Dok smo uživali u pogledu koji nam se otvarao s tog mjesta, pored nas se je s vrha sjurila ona vesela, hrabra i neumorna mala planinarska škola koju smo, kako i priliči planinarskoj etici, bučno i zasluženo pozdravili. Za koju minutu bili smo na vrhu i Klek nas je nagradio kristalno čistim nebom, pogledom koji je otkrivao svu raskoš palete jesenjih boja koje se moraju doživjeti i ne mogu se opisati. U tom apsolutnom miru i ljepoti trenutka raširili smo se po toj maloj ravnini i svatko sam sa svojim mislima odradio podužu pauzu koju smo iskoristili za ručak.
Došlo je i vrijeme za silazak koji je, zapravo, bio teži od uspona. Nakon zajedničke fotografije, poštujući sve mjere fizičke distance, krenuli smo se spuštati na način na koji smo se i popeli. Zbog naše brojnosti silazak je potrajao. U grupama smo se uspješno i u jednom komadu svi našli kod planinarskog doma Klek i polako krenuli prema početnoj točci našega izleta. Joso je kao i obično bio točan i na visini zadatka, presvukli se jesmo a Ana (možda je ipak bila član španjolske inkvizicije?) nas je propisno istegnula i mogli smo krenuti prema hotelu i od jutra spominjanim palačinkama.
Palačinke su bile dobre, bilo je slanih, slatkih, vrućih, hladnih i u tom opuštenom raspoloženju došlo je i vrijeme za predavanje. Dejan nas je upoznao s osnovama speleologije, opremom, načinom rada, izradom mapa te objasnio je razliku između jame i špilje. U svakom slučaju zanimljivo predavanje iako sumnjam kako će se itko od nas posvetiti toj grani. I taman negdje kada je počeo pričati o naj većem jamskom sustavu u RH ušao sam u zonu sumraka. Pričajući o spoju Kite Gačešine i Draženove puhaljke u dvoranu je ušetao vodič Dražen K. koji uopće nije bio na današnjem izletu. Mali milijun pitanja mi je prošao kroz glavu: Od kuda on? Priča li Dejan o njegovoj puhaljki? Ima li je? Sigurno je ima jer svaki planinar ima puhaljku (zviždaljku). Hoće li nam je pokazati? Sigurno neće jer nema smisla bez Gačeše, ali tada u dvoranu ulazi još jedan vodič, Krešimir G. Od kuda on u ovoj priči? Da li je on Gačeša? Ako je, što je s kitom? Da li u Društvu imamo i dramsku sekciju koja će nam u sklopu predavanja prikazati mali igrokaz spoja kite i puhaljke? Ako je u sklopu kurikuluma ok, ali u prostoriji ima i male djece. Od kuda su se njih dvojica pojavila usred mraka i što su radili? Pokušavajući odgovoriti na ta pitanja prestao sam pratiti predavanje, registrirao sam da je gotovo i kako je vrijeme za polazak prema autobusu. Hodajući prema autobusu sjetih se da od jutra tražimo nekakvog električara pa stolara i na kraju i plinara ali ni jednog od navedenih nismo pronašli. Iako sam imao hrpu pitanja na koje nisam imao odgovore tješila me činjenica kako je Alex napokon našla mjesto za mene u svojoj mentalnoj mapi. Službeno smo se upoznali najmanje pet (5) puta i nikako me nije mogla smjestiti u neku priču ali od danas će me zapamtiti pod imenom Marko Ključ.
Ja osobno za ovaj izlet nisam bio spreman, ni psihički ni fizički. Odluka o odlasku na izlet donesena je u trenutku kada je zazvonio sat. Zbog te odluke nagrađen sam neopisivim bojama jeseni koje sam doživio, nagrađen sam osmjesima i veselim licima svojih kolega iz škole, nagrađen sam odličnom organizacijom i profesionalizmom od strane naših vodiča na čelu s glavnom vodičicom Alex, a zapravo najveća nagrada je spoznaja kako sam u tom lošem psihofizičkom stanju prešao svoje trenutne granice.
Na kraju jedan citat koji je u biti namijenjen „velikim“ curama i dečkima koji osvajaju opasne, smrtonosne vrhove poput Mt. Everesta, K2 i Annapurne ali u njemu se može pronaći svaki od nas koji hoda malim, pitomim i samo na oko neopasnim brežuljcima:
“With good preparation, training and with an understanding of your body and mind, climbing is possibly one of the best things you can do.”
Marko Ključ
