Osvrt na izlet.
Premužićeva staza od PD Zavižan do PK Alan 26.9.2021
PREMUŽIĆ VOL. 2. ILI KAKO SMO SE PONOVO UPUTILI NA KRALJICU SVIH PLANINARSKIH STAZA
Ajmo sad jedan ozbiljan osvrt. 🙂
Kad se nakon četiri mjeseca, kao jedina iz 8G vratiš na Premužićevu, mora da ima nešto u tom Velebitu. Ili su to samo geni geni kameni. 😉
Bilo kako bilo, sunčana nedjelja 26.9., bila je predodređena za, kako ju mnogi nazivaju, najljepšu planinarsku stazu u Hrvatskoj. Na vječito prisutno negodovanje, polazak je bio za mene ranom zorom (6:30), no jasno – treba stići do zavižanskog vrha u neko razumno vrijeme. Uz kavicu usput i milijun i jednu serpentinu, na koju sam mislila da sam se već navikla, oko 10:30 domogli smo se parkinga podno PD Zavižan. Nakon obaveznog fotkanja, petnaestak minuta kasnije mogla je započeti još jedna velebitska avantura. Ovog puta u malo mješovitijem sastavu budući da se Runolistašima pridružilo i nekoliko članova PD Matica i HPD Medvenica
Imajući na umu upozorenje o slavnim velebitskim vjetrovima, naravno da sam kao prava perfekcionistička djevica ponijela previše odjeće, što sam itekako osjetila nakon sat vremena hoda. Zadnja nedjelja u rujnu odlučila nas je iznenaditi vremenom, kao da nije htjela priznati da je kalendarska jesen započela, pa je i na ovim nadmorskim visinama odlučila pokazati svoju ljetnu jačinu. Sunce je sve jače pržilo, karavana veselih planinara sve je češće stajala da pofotka tu ljepotu koja nas je okruživala, a i odmor na Rossijevoj kolibi zazivao se sve češće. Ta mala kućica na 1 580 m nadmorske visine bila je znak za dužu stanku i hranu iz ruksaka. No, s pogledom na predivne planine i ugodni povjetarac tada se činila kao hotel s pet zvjezdica!
Okrijepljeni i spremni za dalje?
Vodiči su odlučili da upravo ja svojim „super tempom“ na zadnjoj dionici prije Rossijeve, zaslužujem sada biti na čelu planinarske kolone. Greška ili ne, ostaje vama na procjenu, ali noge su nakon pauze bile lakše, planina i pogledi još ljepši pa je nekako sve postalo lagodnije.
Dio preostalog puta zvuči kao jedan dobar složenac: red šume, u kojoj mi kasno svibanjski snijeg s mog prvog posjeta gosponu Premužiću nije nimalo nedostajao, pa lagana šetnjica kroz najljepšu livadu na kojoj se ne možeš oteti dojmu da si nakratko Heidi u nekoj davno zaboravljenoj priči. Zatim još jedan red šume i onda šlag na torti: proplanak i predivan pogleda na Rab i Pag. Priroda kao da je znala da je upravo tu pravo vrijeme za još jedan wow moment. Vrijedilo je pronaći svoj komadić velebitskog kamena i na desetak minuta se posunčati na poluzalazećem suncu. A onda brzinsko spuštanje do Alana. Na kojem je na moje iznenađenje vladala poprilična gužva. Treba si priznati da nismo jedini mastermindi koje ova predivna staza opetovano privlači. Uslijedio je itekako zaslužen odmor, pomiješan sa zadovoljstvom i ponosom što je 17 km ove čarobne staze još jednom prevaljeno. U tom elementu sreće jednostavno ignoriraš činjenicu da dom na Alanu zaista može poraditi na gastro ponudi, ali kako kažu ne može i ovce i novce (premda dobiju oni novce, a ima u okolici zasigurno i slavne janjetine).
Sve više oblaka s morske strane bio je znak da se oko 18 sati potrpamo u bus i krenemo prema doma. Spuštanje s Alana do Jadranske magistrale svojevrstan je poklon za sav trud toga dana. Jer uz pogled na otoke i dotada mirno more u daljini se nazirao početak nečega što nas je pratilo do Zagreba – pravi light show koji je preko Lošinja grabio prema Krku i Rabu da bi nas sustigao taman kad je vozač skretao na novu dozu serpentina na dionici od Senja do Vratnika. Bio je to zadnji pozdrav moru nakon čega je uslijedila ugodna i sigurna vožnja do početne točke ove posebne nedjelje.
Kako svaka priča ima neku pouku, na kraju ove stavljam note to myself: “Kad vam se sve učini kao uzbrdica, sjetite se pogleda s vrha.” A on je s vrha Velebita zaista Velebno Veličanstven!
P.s. dopuštam si sve subjektivnosti, za to služi osvrt. 😉
Autor: Ana Samaržija