OSVRT NA IZLET:

PAPUK 5.8.2021

S obzirom na ovu pan…… o kojoj uopće ne želim pisati, tako je započelo i ovim izletom, zbog onog o čemu ne želim pisat, pitanjem: „Hoće li biti mjesta, hoću li ću uopće upasti u grupu?“ Kad stiže odgovor, upali ste i to bez najmanjeg problema, superrrr, krenulo je odlično, kiša dan ranije ali „ziher“ će prestati, biti će ovo prekokrasan izlet.

Ja iskusna, prekaljena planinarka, pakiranje za izlet naravno ostavljam za večer prije polaska, me neee, stignem ja sve ujutro.

Buđenje, prekrasno jutro, nema kiše, blato, možda ga bude, a možda i ne. Pokret i okupljanje na vrijeme, čak nitko nije kasnio.

Kako smo mi društvenjaci iskoristili OPŠ i njima se priključili, sve kreće sa zagrijavanjem od strane autoriteta „predsjednika“, on to radi odlično i svi ga pažljivo prate, zagrijavaju se razgibavaju, rastežu, naravno da se kod nas društvenjaka čuje škripa zglobova ali se ne damo.

Motivacijski govor odgovornog i profesionalnog vodiča Maria, metla Iva na kraju autoritativno nas prebrojava i pokret, mi sporiji naprijed, a OPŠ, brži nas prate u stopu. Blagi uspon bez žamora i razgovora dok ne prorade mišići, pluća se napune O² i slično, blata kao što smo i „znali“ nema, prekrasno i dok si rekao „keks“ eto nas kod Veličkog starog grada koji svaki puta u meni budi pitanje: „Da mi je taj grad vidjet u njegovom izvornom izgledu“, obzirom da još i danas djeluje fascinantno. Naravno i neizostavno, kako bi rekao jedan od vodiča Runolista: „Ođe foto“. Stiže zapovijed autoritativne metle, pokret, napravite mjesta za OPŠ i eto nas prema Tauberovim stijenama, lagano sad već uz puno razgovora u hodnji jer naravno napunili smo mišiće kisikom pa možemo.

Tauberove stijene malo penjanja, malo mjesta i gužva, potvrda imena i položaja radara od strane nekih članova, bez naziva i namjene (vojna tajna), kraća pauza uz nezaboravne vidike koji te svaki puta dovode do pitanja: „Tko to može platiti“ ali iznova potvrđuju moje razloge zašto svaki vikend jedva čekam hodnju i dižem se ranom zorom, eto baš je to jedan od razloga. Neizostavno, ponovimo: „Ođe foto“ i opet metla remeti uživanciju, ajmo društvenjaci pokret napravite mjesta za OPŠ. Kreće juriš na Lapjak 667 metara nadmorske visine, nikakav problem i ponovo dolazimo do drugog razloga zašto volim planinarenje, ugodno društvo, razgovori, puno smjeha, koliko je potrošeno kalorija, da ili ne.

Dosta odmaranja, ovaj puta svi u kompletu, društvenjaci, OPŠ i novi cilj Nevoljaš, šta reći i nije neki Nevoljaš mi smo ga savladali s voljom, malo interesantniji uspon ali što je to za prekaljene planinorce, pa veselo dalje prema Ivačkoj glavi, e sada su već malo teže nogice ali volje, entuzijazma i drugog ne nedostaje.

Pohod na Ivačku glavu, uz malo uspona, a u pozadini se čuju pitanja: „Šefe, da li ima još puno; ma ne, eto tamo na drugom brdu i već smo tamo, hahaha“. Ivačka glava savladana, kameniti vrh na glavnom hrptu Papuka, ime dobila po veličkom plemiću Ivanku, a nekad je bila poznata pod imenom Klinovac. Vrijeme nam je išlo na ruku pa je pogled bio prekrasan na sve strane preko Podravine prema Mađarskoj i preko Požeške kotline prema bosanskim planinama.

Kraća pauza i dogovor kojim putem prema domu Jankovac, izbor je pao, malo bijelim putem, pa cestom uz pridržavanja pravilne hodne kolone poglavito kod nas društvenjaka, a onda na oštrom zavoju prema malo zahtjevnijem spustu, naravno bila sam u krivu, ima blata, no što je to za nas planinorce. U pozadni se čuju upute „predsjednika“, gdje se pozicioniraju štapovi, kako postaviti ramena, stopala i drugi korisni savjeti kako ne bi bilo: „Letim kao anđeo ali padam kao vrag“. Nakon „peace of cake“ spusta, preskakanja porušenih stabala, zaobilaženja lokvi u koje bi neki od nas zbog svoje „snage“ propali do pojasa, do uha nam dopire zvuk slapa Skakavac, znak je to da smo na par metara od doma Jankovac.

Obzirom na kolčinu padalina proteklih dana slap Skakavac je u svoj svojoj punini, no obilazak slapa je u vlastitom aranžmanu, ostatak može sjesti na zasluženu okrijepu, hik, terase prekrasnog doma ili pak krenuti po ključeve za smještaj jer tu se društvenjaci opraštaju od brzih i odličnih školaraca koji ostaju na usvajanju potrebitih planinarskih znanja (obažavala sam „čvorologiju“).

I za kraj, nisu floskule ili isprazne riječi, hvala glavnom vodiču, predsjedniku, svim vodičima, pomoćnim vodičima, autoritativnoj metli, koji se nesebično žrtvuju/organiziraju izlete i vode nas na izlete u kojima uživamo, ne želim nikoga imenovati da ne bih nekog zaboravila nakon one okrijepe u domu. Dva sam razloga navela ranije zašto uživam u planinarenju, a treći je baš taj, svi prekrasni ljudi iz HPD Runolist i ekipa koja dolazi na planinarenje, uživa i poštuje prirodu, bez obzira da li im je prvi ili stoti puta. U išćekivanju novih osvajanja gora, vrhova, brežuljaka, šuma i slapova lijepe i prekrasne naše domovine, VEDRO.

Tamara Š.