Pag, staza Life on Mars – 22.05.2021.

Pag Life on mars

Dva osvrta na izlet:

Pag, staza Life on Mars – 22.05.2021.

Prvi osvrt.

Veličanstvenom Pagu se divim odavno. Svaki pogled sa kopna na tu nevjerojatnu bjelinu u kontrastu s morem, uvijek me oduševljava, a pogled s Velebita, s Budakovog brda, za mene je pojam savršenstva. Zato je ideja da tu čaroliju vidim iz blizine odavno u meni, o ovakvom izletu sam sanjala i prije nego što je raspisan.

Dodatnu draž predstavljalo je spominjanje ferate, tog magičnog, osiguranog, klinčanog puta koji se neprimjetno uvukao među moje podsvjesne želje. Zahtjevna je, rekao je Zoran Š. i poslao filmić čovjeka koji se prošetao njome. Ma da, znači možemo mi to, zaključila sam i bacila se u nabavu opreme.

Iako je prognoza bila dobra, putovanje prema moru bilo je u znaku kiše i svi smo se pitali hoće li nam to pokvariti dan. Na sreću, već pri dolasku do trajekta nebo se smilovalo. Dok smo čekali ukrcaj, sa kopna nas je ispratilo tek par kapi sa sivog neba. Dan je postajao obećavajući.

Krenuli smo iz Metajne slijedeći stazu uz more, koja je na samom startu bila pitoma, namijenjena nebrojenim ljetnim turistima, ali sada pusta. U početku nas je pratilo nešto zelenila, a zatim je krajolik postajao sve više bijel, izazivajući u svima osjećaj divljenja.

Put pred nama je prvenstveno trail staza, ne planinarska, tako da usponi nisu bili visoki, hodalo se i bez štapova i napredovalo bez napora.

Što smo išli dalje, to je Pag sve više otkrivao svoju surovu, pustu, a predivnu stranu. Iznenadilo me kako s kopna sve djeluje jednolično bijelo, a tek tamo na otoku vidiš koliko je raznoliko, kako se mijenja morfologija terena i stalno nailaziš na nešto što te oduševljava. Put nas je vodio tim fascinantnim krajolikom preko plaža Ručice, Beritnice i napokon! uvale Slana. Pred nama su kao prepreka stajale stijene gdje se donedavno trebalo ili zagaziti u more, (naravno da kupanje s opremom nije pametna ideja) ili otići zaobilaznim putem. Ili po novome proći feratom. Dio ekipe je izabrao zaobilaznu trasu, a meni nije bilo dvojbe, oprema na tijelo i nestrpljenje do polaska!

Dok smo čekali da se ferata raščisti, sumnja je rasla, počelo se pokazivati da je teže nego što sam mislila. Početak je lagan, prvih desetak metara se glatko prolazi, ali iza prvog ugla nakon kojeg su neki i odustali, uslijedilo je mučenje: ferata je primjerenija penjačima nego planinarima. Veći dio vremena težina tijela je bila uglavnom na rukama, crpilo je puno snage, ali i davalo puno zadovoljstva u borbi sa vlastitim granicama. Trebalo se učestalo odmarati tako da sam sporo napredovala uz paničar stalno pogonu. S obzirom da sam imala samo jedan, prebacivanje na slijedeći segment se na trenutke činio nemoguć: uz trzaj podići tijelo, privući se sajli, prebaciti karabiner i onda se možeš opustiti. Meni nenavikloj na takve napore, bilo je užasno teško, a u nekim trenucima izgledalo je neostvarivo! Površina mora je metar ispod mene, dubina je prihvatljiva, bila sam spremna i okupati se, samo se čekala trenutak kad ruke više neće izdržati! Ali prkos je učinio svoje, negdje u sebi sam uspjela izvući zadnje atome snage i stići do kraja. Najdužih sto metara ikad! Na maloj plaži me dočekala razdragana ekipa koja je to prošla puno lakše i puno brže, Kristina čak i bez osiguranja. Može se!

S obzirom da smo se na ferati zadržali duže nego što smo planirali, ostatak izleta mi je bio kao ubrzani film. Zaostajala sam za skupinom, pokušavajući vratiti mir i dalje uživati u divotama oko sebe. Obećano kupanje u moru u uvali Malin skratilo se na desetak minuta, ali taman da skine napetost koja me pratila još od ferate. S ostatkom ekipe koja je išla zaobilaznim putem krenuli smo dalje, u utrci sa vremenom, trebalo je preći još veliki put, doći do Metajne, stići na trajekt…

Grupa se rastegnula, brži i odmorniji su pojurili naprijed, a samoća u kojoj sam se povremeno nalazila u potpunosti je odgovarala krajoliku i nazivu. Life on Mars. Pustoš, kamenjar, stijene. Otkud ovce na Marsu?

I dalje sam uživala u tom surovom kršu u prekrasnim, svemirskim, bijelim prizorima koji su nas pratili sve do prelaska na srednji dio otoka. A onda je krajolik postao malo pitomiji i malo zeleniji, ali i dalje jednako surov. Činilo mi se da satima hodamo bez cilja, iza svake uzvisine skrivala se ista takva uzvisina, sa uskom kamenom stazom, koja vodi do ničega, usred ničega.

Taman kad sam u sebi izbezumljeno zavapila: gdje je više kraj tom kamenjaru i pustoši? usred suhodzida, izgrađenog tko zna zašto, dočekala su nas otvorena trošna vrata.

Civilizacija! Napokon!

Zadnji spust odnio je svu preostalu snagu. Zašto sam ono odlučila ne koristiti štapove? Greška.

Iscrpljeni smo stigli u Metajnu gdje nas je čekao bus. Utrku s vremenom smo izgubili, do trajekta ne bi stigli, otplovio je ostavljajući nas da čekamo drugog.

Ali pobjedu nad sobom smo dobili. Ovo je bio izlet za pomicanje granica.

Dantea

Drugi osvt:

Čim sam pročitala opis izleta, srce mi je zaigralo te sam znala da se moram prijaviti na izlet “Life on Mars” na Pagu.

Vrlo skoro, čim sam poslala prijavu, zaprimila sam mail da sam točno četvrta ispod crte te sam na listi čekanja. Već sam se dijelom pomirila s tim da ne idem, i onda u srijedu prije izleta dobivam poruku da se oslobodilo mjesto. Misli mi lete sto na sat. Pomalo me već hvata i panika, jer nikog ne poznam, nisam dosad ni na jednom izletu bila, nemam svu potrebnu opremu. Odgađam odgovoriti. Smišljam stotinu racionalnih razloga zašto ne bih trebala ići i napokon u meni proradi ono malo ludosti i hrabrosti što imam i pomislim si: “Ma nek gori sve! Idem ja na taj izlet! Sigurno će biti odlično.” Odmah odgovaram i potvrđujem da ću ići. Brzo se javljam prijateljici da mi posudi štapove i karabinere, jer ideja da postoji “via ferrata” koja ide točno jedan metar iznad mora mi se jednostavno previše sviđa da ne bih probala preći je. Isti dan odlazim platiti izlet u društvo. Prvi put i tamo svraćam. Tamo upoznajem glavnog vodiča i predsjednika društva. Opuštena ekipa. Radosni su što sam došla i žele mi dobrodošlicu u društvo. Već pomalo me popušta strah od nepoznatog i srce mi ispunja uzbuđenje pri pomisli na izlet.

U narednim danima skupila sam svu potrebnu opremu.

Ustajem se u subotu, rano ujutro i krećem na put prema mjestu sastanak s grčem u stomaku jer i dalje zapravo nikog ne poznam. Dolazim pred Lisinski, vidim nema nikog, odmah mi je laknulo. Pomislim si: “Eto, super, nikog nema. Nisam odustala, nego se riješio problem sam od sebe. Sad mogu ić kuć nastaviti spavat.” Ipak, za svaki slučaj, provjeravam upute za izlet i skužim da je sastanak sa stražnje strane Lisinskog. Odem tamo i vidim ljude koji čekaju. Skupim ono malo hrabrosti što imam i predstavim se ekipi i pozdravim ih. No jutro je, nikome nije previše do priče. Stiže bus. Gledam šta drugi rade te i ja činim isto. Ostavljam stvari u busu i odlazim sjesti. Još neko vrijeme čekamo posljednje putnike i polako započinjemo put.

U busu već primjećujem da je sva ekipa jako dobro raspoložena i opuštena. To me baš obraduje. Na prvom odmorištu na autocesti par žena me uguralo u ekipu i upoznalo s dijelom ljudi. Već je postalo puno ljepše čim sam se upoznala s nekim. Nastavljamo put do Prizne gdje ćemo se s busom ukrcati na trajekt. Putem nas prati oblačno vrijeme s mjestimičnim pljuskovima i dugom. Sunce sramežljivo sja i obasjava dan. Jugo puše te je vrlo toplo uz laganu kišicu. Na trajektu se upoznaje sa jednim parom, kolegama s faksa te s veseljem i smijehom izmjenjujemo anegdote s faksa. Vožnja trajektom trajala je vrlo kratko. Ukrcavamo se ponovo na bus i od Žigljena na Pagu vozimo se do Metajne gdje ćemo započeti svoju planinarsku rutu. Stižemo u Metajnu. Navlačimo na sebe gojzerice i pripremamo se za polazak.

Svi smo spremni. Okupimo se na hrpu, slušamo posljednje upute, upoznajemo pomoćnog vodiča i započinjemo put. More, kao i inače, nikad ne razočara. Cijelim putem mami svojom ljepotom. Staza započinje vrlo slikovito uz samu obalu, kroz borovu šumicu i onda polako započinje krajolik i prizor koji će nas pratiti većinu puta. Gole kamene stijene, prošarane s pokojim grmićem mediteranskog bilja, i naravno, vrlo skoro, začujemo pozdrave naših domaćina, ovaca. Ovce jednostavno vladaju svim ovim kamenom i svim travama koje nađu. Po vrlo oštrom kamenju skakuću i bleje kao da hodaju po kakvoj mekanoj livadi. Skoro dolazimo do prve postaje, plaže Ručice. Dolaskom na plažu, prvo što mi je izazvalo divljenje jest dolina koja se prostire iza plaže. Obiluje zelenilom, dok su stijene oko nje potpuno gole, kao da se radi o dva potpuno različita kraja. Plaža je lijepa, vrlo prostrana. Tu stajemo petnaestak minuta kako bismo malo odmorili i popili vode. Polako počinje padati kiša. Navlačimo na sebe kabanice i nastavljamo put. Penjemo se, pada kiša, pratimo put, upućujemo posljednje poglede na plažu. Kako nam plaža izmiče pogledu, polako se pod našim nogama i oko nas otkrivaju stijene koje čine vrlo neobične tvorevine. Kamenje koje izgleda kao da je neko bacio komade pomiješanog šljunka i cementa. Ne možemo vjerovati da to nije ljudski napravljen beton, nego prirodno nastali kamen. S lijeva nam teče vrlo mali potočić koji nam privlači pozornost. U njemu se mali punoglavci razvijaju i protive strujanju vode. Stijenje na ovom dijelu zaista izaziva divljenje svojim oblicima, strukturama, bojama. Kao da nema veze s onim stijenama koje smo dosad gledali ili kao da su izašli iz nekog vulkana. Sve nam je jasnije zašto se ova staza zove “Life on Mars”. I polako izlazimo da plažu Beritnica, koja je biser ove staze. Svi smo zadivljeni ljepotom plaže. Nižu se slike za slikom. Neki se penju na stijene kako bi vidjeli pogled iz visoka, neki uživaju u pogledu iz nizine. Zaista je neobično prekrasno sve oko nas. Nakon malo duljeg odmora nastavljamo put dalje i polako stižemo na plažu Slana odakle kreće 100-metara duga “via ferrata”. Polako me hvata uzbuđenje jer bih htjela i nju prijeći. Vadimo opremu za feratu i pripremamo se. Na samom početku ferate savjetuju mi da se probam popeti i “upaničiti” da mi objasne neke osnovne tehnike. Naziv mi se učini prikladan jer me je polako hvata panika. “Upaničim se” i uživam u iskustvu da bez straha mogu visiti. Dvije žene i ja krećemo zadnje kako bismo se mogle vratiti nazad ako vidimo da nam je preteško. Inače mi ponos ne bi dao da odustanem, no budući da smo se natiskali i čekali viseći obješeni o paničar dok se ne raskrči jedan kritični dio ferate, uspjela sam više puta promisliti o svojoj odluci hoću li se vratit, a ruke su me dotad već neizdržljivo bolile i svako pomicanje karabinera bilo mi je neobično naporno, te se nakon pređenih petnaestak metara ferate odlučujem vratiti, skupa s dvije prethodno navedene žene. No ipak mi je silno drago bilo da sam pokušala i suočila se sa svojim ograničenjima. Puno mi je i značilo što se nisam morala sama vraćati. I zahvalna sam ostatku ekipa koji nas je čekao da pješice obiđemo feratu kroz kamenu pustinju. Povrh plaže Slana, 1941. postojao je ustaški koncentracijski logor, na čiji spomen sad ima samo neki ostatak promatračnice i križ koji je podignut u spomen žrtvama.

Put do plaže Malin, gdje ćemo se sastati s ekipom koja je prešla feratu, vodi kroz ogromnu ravan s ničim osim kamenja. Prizor je bio zaista silan. Baš poput pustinje.

Probijamo se kroz kamenje, na kojem se netko potrudio dobro i pregledno označiti put, sve do plaže Malin. Vrijeme nas nije moglo bolje poslužiti. Sunce je bilo skriveno iza oblaka, pa nas nije pržilo niti je upeklo kamenje ispod nas, a bilo nam je ugodno toplo. S neba je padala blaga kiša kao da nas netko škropi vodom za okrijepu. Stižemo na plažu Malin, prizor je opet prekrasan. Uskoro stiže i ekipa sa ferate. Neki su stisli zube, navukli kupaće i bacili se u more. Drugi su samo ohladili noge i osvježili se u moru. Popili smo posljednje pive, pojeli sendviče, natočili se vodom, i krećemo nazad. Vraćamo se istim putem do plaže Slana. Prvi dio puta sam bila uvjerena da je to isti put, no već skoro nisam mogla vjerovati koliko mi se put čini nepoznat iako sam njime već prošla. Zanimljivo je koliko se čovjeku promijeni perspektiva ovisno o tome koji je u koloni, gdje gleda, koliko je umoran. Opet me iznenađuje ljepota kamene pustinje i pokoji grm sukulenta koji cvjeta prekrasnim crvenoljubičastim cvijetom. Baš kao da je netko položio vijence usred pustinje. Ponovno susrećemo ovce na obroncima koji pozdravljaju svoje posjetitelje koji tumaraju pustinjom.

Povrh plaže Slana, skrećemo put ka prekrasnoj pješčanoj plaži Pag. U vrijeme ljetne sezone, ovu plažu nastanjuju samo turisti koji su do nje došli brodom ili poneki hrabri posjetitelj kojeg žega nije spriječila. Budući da je plaža u dosta dugačkoj uvali, more je neobično mirno. I nas sve, kao da pomalo obuzima mir promatrajući to more. Uzimamo kratki odmor prije nego se odvojimo od obale i krenemo na posljednju etapu puta.

Nakon odmora, krećemo na uspinjanje kroz klanac dviju stijena. S jedne i druge strane kao da se susreću dva potpuno različita svijeta. S lijeva dobro poznati krš, dok je s desna neka tvorevina okamenjene zemlje i sitnog kamenja, i sve poprilično podsjeća na stijene kakve bismo vidjeli u kojem od westerna. Polako izbijamamo na zaravan prekrivenu travom i prošaranu kamenjem. Tu nam se pruža idealno mjesto za zajedničku fotografiju sa zastavom društva. Svi radosni sjedamo, ako nađemo mjesto koje nema čičak ili ovčje nagazne mine (brabonjke). Taman, stiže jedan par te ih zamolimo da nas fotografiraju. Polako nastavljamo put kroz polje. Nekolicina nas, potaknuta neobičnom vegetacijom koja nas zadivljuje svojom ljepotom, nastavljamo priču i o našim pokušajima oplemenjivanja naših nastambi u Zagrebu raznim biljkama. Polaku uz priču i pokoji uzdisaj: “Koliko još?” probijamo se i već pomalo u daljini vidimo dobro nam poznatu civilizaciju. Koračajući uz suhozide stižemo do posljednje nizbrdice koja nas vodi nazad u Metajnu. I evo, nakon prohodanih 16 km kročili smo nazad na dobro poznati asfalt s obiljem uspomena koje su nas obogaćivale posljednjih osam sati. Stižemo u Metajnu, preobuvamo se u svježe čarape i čiste patike i sjedamo na dugo očekivano pivo. Pretresamo još pokoju priču i doživljaj i uskoro stiže vrijeme za ukrcaj na bus i trajekt. Svi, vrlo umorni, brzo uplovimo u san dok nas vrijedni vozač vozi busom do Zagreba. Stižemo i sa obiljem prekrasnih doživljaja i sa blagom sjetom u srcu pozdravljamo se do sljedeće prilike.

Dugo vremena ću pamtit ovaj izlet. Što zato što mi je bio prvi, što zbog predivnih ljudi, što zbog prekrasnih prizora. Ne mogu vjerovati da sam skoro propustila ovakva divna iskustva zbog strah od nepoznatog. Već s radošću iščekujem sljedeći izlet, a u međuvremenu ću pokušat ojačat ruke da me iduća ferata ne dočeka nespremnu.

Margareta S.

 

PDF s planom izleta

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *