Dva osvrta na šesti izlet OPŠ 18G HPD Runolist

Zavižan 9. 5. 2026.  

Veliki Zavižan – šesti izlet 18. generacije

U subotu, 18. generacija planinarske škole okrenula je još jednu stranicu svojeg obrazovanja. Ovaj put na jednom od najljepših dijelova Sjevernog Velebita, uz dobro raspoloženje koje se osjeća već od prvog koraka.

Polazak iz Zagreba bio je u 6:00 sati, što je za nas mnoge značilo buđenje koje ni kava ne može u potpunosti opravdati, ali planina to brzo nadoknadi. Cilj izleta bio je Sjeverni Velebit, a dan je donio čak tri vrha: Zavižansku Kosu, Veliki Zavižan (1676 m) i Vučjak. Ruta je vodila od Babić Siće stazom Tragom Čovika prema Zavižanskoj kosi, potom kroz Botanički vrt do Velikog Zavižana, a povratak istim vrtom do Doma Zavižan te stazom Zviri natrag do polazišta. Raznolik teren pobrinuo se da ne bude dosadno ni trenutka (šumske staze, krševiti dijelovi i otvoreni platoi).

Velebit je ovog dana bio posebno raspoložen za goste: odlična vidljivost i panoramski pogled koji je obuhvaćao jadransku obalu, otoke i cijeli velebitski masiv. Teško je ostati ravnodušan pred takvim prizorom, ma koliko puta već bio na Velebitu.

Nakon uspona na Veliki Zavižan i kratkog odmora na vrhu, dovoljno dugog za sendviče, fotografiranje i obaveznu zajedničku fotografiju sa zastavom PD-a Runolist, koja prati ekipu od izleta do izleta, spustili smo se natrag do Doma Zavižan gdje smo zaslužili pravi predah. Sat vremena pauze iskorišteno je na najbolji mogući način. Uz hranu koju smo si pripremili kod kuće i hladne pive i sokove iz samog doma. Nakon pauze, trebalo je pronaći još malo snage za dalje jer pred nama je bio još jedan kraći uspon na Vučjak, treći vrh tog dana.

Posebnu dimenziju izletu dala je praktična vježba vođenja. Izmjenjivali smo se u ulozi vodiča uz podršku iskusne ekipe, a u rukama su nam se našle i motorole, koje su ovog dana priredile i neočekivani bonus: u jednom trenutku, slučajno uhvaćenom frekvencijom, uspostavila se veza s drugom ekipom PD-a koja je istog vikenda bila na izletu na Cresu. Ono što je uslijedilo bila je kratka, ali sadržajna razmjena između vodiča s Velebita i vodiča s Cresa uz malo planinarskog humora s obje strane.

Ozbiljno govoreći, ovakav pristup nastavi iznimno je vrijedan: vođenje grupe u stvarnim uvjetima iskustvo je koje se ne može naučiti iz knjige.

Šesti izlet još je jednom potvrdio da ova generacija sve bolje funkcionira zajedno. Smijeh, međusobna pomoć i onaj specifični planinarki duh koji se teško opisuje, a odmah prepoznaje, sve je to bilo prisutno od polaska u ranim jutarnjim satima pa do povratka na parking u večernjim satima.

Robert

Drugi osvrt

Tri čovika Tragom čovika pa Stazom zviri natrag

U subotu, 9. 5., dok je većina normalnog svijeta još odgađala razgovor s budilicom, mi smo ga već odavno obavili. Okupili smo se u ranim jutarnjim satima i u 6 krenuli prema Velebitu. Cilj: zavižanski vrhovi. Za većinu ekipe: Veliki Zavižan, Kosa i Vučjak. Za nas troje: Veliki Zavižan, kraća ruta i duža uživancija.

Od Babić Siče krenuli smo stazom Tragom čovika. Početak staze bio je lagan i ugodan; čuo se smijeh, izmjenjivale su se šale i svatko je polako hvatao svoj ritam. Na raskrižju su se putevi nakratko razdvojili: većina je nastavila prema Kosi, a nas troje krenulo je izravno prema Velikom Zavižanu, laganijim ritmom s pogledima koji su već tada obećavali lijep dan.

I tu je počeo naš mali izlet unutar velikog izleta.

Mala grupa ima svojih čari: nema gužve, nema žurbe, nema preglasnog “jesmo li blizu?”. Samo mir, zvukovi prirode i onaj osjećaj da je Velebit odlučio baš nama pokazati svoje najbolje izdanje. Ipak, planina ne bi bila planina da ne pokaže barem malo svoje promjenjive naravi. Dok smo se penjali na Veliki Zavižan, u daljini smo uočili oblake. Na prvu smo pomislili: “Eto ga, pogled ćemo zamišljati.” Ali oblaci su ipak odlučili biti samo prolazni gosti. Kad smo stigli na vrh, pred nama se otvorio prekrasan pogled. Vrijeme idealno: sunčano, ali ne vruće.

I tu je počela naša najveća “težina” izleta: više od sat vremena čistog uživanja na vrhu. Dok je ostatak grupe skupljao dojmove po Kosi, mi smo skupljali sunce, poglede i zvukove prirode. Nismo osvojili najviše vrhova, ali smo zato osvojili luksuz koji planinari često zaborave – vrijeme. Vrijeme za sjesti. Vrijeme za gledati. Vrijeme za šutjeti bez neugode. Vrijeme za reći: “E, ovo je život.”

Na Velikom Zavižanu sreli smo i druge planinare, pa se čekanje naše grupe pretvorilo u ugodno planinarsko druženje. U jednom se trenutku i zapjevalo, spontano i od srca, baš onako kako na planini najljepše bude. Kad je stigao ostatak grupe, razmijenili smo dojmove i fotografije, a zatim krenuli dolje prije njih – ipak smo se na vrhu već pošteno nauživali.

Na putu prema Planinarskom domu prošli smo pokraj kapelice sv. Ante. Običaj je, kažu, pozvoniti, ali zvono je ovoga puta ostalo mirno jer je uže bilo vezano. Možda je i ono imalo svoj slobodan dan. Kapelica je bila otvorena, uredna i čista, lijepo uklopljena u okoliš, kao da je tamo oduvijek i kao da joj je Velebit osobno odabrao mjesto.

Nakon toga stigli smo do Planinarskog doma Zavižan, gdje smo napravili dulju pauzu za ručak, sunčanje i druženje. Ostatak ekipe kasnije je od doma nastavio još prema Vučjaku, a mi smo zaključili da je naš laganiji plan za taj dan bio pun pogodak.

Za povratak smo odabrali Stazu zviri, prekrasnu i poučnu stazu koja nas je vratila prema Babić Siči. I doista je poučna – usput smo svašta naučili, ali i vidjeli glistu u neočekivano svijetloj, nestvarnoj pinky rozoj nijansi. Kao da nije ispuzala iz zemlje, nego iz neke planinarske slikovnice. Vidjeli smo i svježi medvjeđi izmet, koji nas je podsjetio da Velebit nije samo lijepa razglednica, nego i pravi dom divljih životinja. Mi smo ondje ipak samo gosti – i to oni koji se nadaju da domaćin baš tada ima nekog drugog posla.

Istom su se stazom kasnije spustili i ostali, pa smo se na kraju ponovno okupili kod Babić Siče, svi puni dojmova. Zaključak je bio gotovo jednoglasan: nekima je ovo bio najbolji izlet do sada, a nekima sigurno jedan od najboljih.

Možda mi je sve bilo još posebnije jer mi je ovo bio prvi susret s Velebitom – i teško da je mogao biti ljepši. Bez žurbe. Bez dokazivanja. Samo sunce, oblaci koji su nas zaobišli, vrh koji nas je pustio da ostanemo i mir koji se ne može prepričati, ali se može dugo pamtiti.

M.P.