MEDVEDNICA ZAPADNI DIO – 24.1.2021.

Kameni svatovi

OSVRT NA IZLET

MEDVEDNICA ZAPADNI DIO – 24.1.2021.

Da mi je netko rekao da ću se nedjeljom s veseljem buditi uz zvuk alarma, rekla bih mu da nije normalan. Pa ipak, i prošlu nedjelju, ne da sam se probudila uz alarm, nego i prije alarma, željno čekajući još jedan planinarski Izlet.  Plan izleta je izgledao obećavajuće K1-T1, kiša koja je prijetila čitav tjedan povukla se pred našim entuzijazmom, netko je spomenuo nekakvo blato, ali nema veze, što je to za nas gladne gojzanja.

Pakiranje ruksaka je već postala rutina, brzinsko spremanje odrađeno i s ranojutarnjim smiješkom pokret po Maru. Navigacija je dala procjenu od cca pola sata do mjesta sastajanja grupe, krenule smo na vrijeme, nećemo kasniti, a znam koliko je to bitno jer se pokazalo kao jedan od najvažnijih kriterija za dodjelu pisanja osvrta. Navigacija se pokazala kao nepouzdana odluka, s Ilice nas je odvela u stranputice Vrapča, vozile smo se po najužim i najstrmijim ulicama grada, na trenutke sam se razmišljala jesu li mi možda ćelave gume i kad sam ih zadnji put mijenjala, hoćemo li otklizati unazad, u jednom trenutku završile na nekom makadamu pred šumom, okretale se i vraćale i! na kraju ipak izbile na famoznu Zelenu magistralu!

Uh, na vrijeme!

Radost je bila kratkog vijeka, naš dragi Krešo nam je sa smiješkom krenuo u susret i nakon pozdrava izrekao rečenicu „ti pišeš osvrt“! O sudbo, zar stvarno!? Prvotni stres potisnula sam negdje duboko i sasvim ga nadvladala uz pomoć zadovoljstva što vidim draga, poznata lica koja su obećavala još jedan savršen dan. Na trenutak se pitanje „zašto ja???“ probudilo u meni još jednom, kad sam shvatila da ima onih koji stvarno kasne, ali… ah, ma nek mu bude, pisat ću : )))

Krenuli smo polako kroz šumu, stazicom koja je bila lagano razmočena, ali tko za to uopće mari, dan je počeo divno, jutarnje sunce se probijalo kroz gole grane, čitava šuma je bila divno prošarana dugačkim sjenama, lišće istina nije šuštalo pod nogama, ali je uokolo stvaralo predivan tepih, ma jednostavno idila. Neizostavno brbljanje, na koje sam već navikla, razbijalo je tišinu šume, ali svejedno sam uspijevala povremeno čuti pjev ptica i sa zadovoljstvom promisliti da proljeće dolazi. Baš kako je plan izleta i najavljivao, kretali smo se laganim, nezahtjevnim terenom, malo blata ljepilo se za gojzerice, ali to skoro nismo ni primjećivali. Pretoplo vrijeme za ovo doba godine natjeralo nas je uskoro na skidanje jakni, a i prva pauza je došla ubrzo. Odmor, malo fotografiranja i krenuli smo dalje prema vrhu Kameni svati. Staza je i dalje bila blatnjava, ali s obzirom na to da je tu prošli tjedan bio snijeg, nije bilo iznenađenje, uostalom, što je to za nas. Birali smo bar malo tvrđe dijelove staze, izbjegavali kolotrage ispunjene vodom, i polako napredovali. Prije samog vrha u šumi me iznenadio jednostavni, ali veliki križ, posvećen hrvatskim mučenicima, kako smo mogli pročitati kad smo došli blizu. Jednostavni oblik, jednostavna slova, s jednostavnim, a tako dubokim riječima „Ljubav, Vjera, Nada“, s prekrasnim pogledom na djelić naše domovine, taman toliko da nas podsjeti gdje su kriju najvažnije stvari. S tim riječima u mislima nastavila sam dalje, vrh je bio blizu sasvim blizu, stabala su u svom podnožju bila obrasla mahovinom koja se na suncu intenzivno zelenila, teren je bio čvrst, pouzdan, okružen kamenjarom, na trenutak je blatna priča bila iza nas. Na vrhu se grupa na kratko razdvojila, neki su odmah produžili do planinarske kuća Kameni svati, a dio je ostao pokupiti žigove. Iako sam još u planinarskoj školi odustala od lupanja žigova, ostala sam s ekipom na vrhu uživajući u pogledu, a zatim smo se i mi pridružili ostalima u predahu uz okrjepu. Iz ruksaka su izlazile delicije, a za mojim stolom, kao i uvijek prednjačila je Mara s izborom čokolada kao u Mulleru. Da ne ostane samo na čaju i čokoladi, dodali smo i „sok“ od mandarine. „Obogaćen“ : )))

Komentirali smo da nismo uopće umorni, a onda shvatili da smo tek negdje na trećini puta i da treba dalje. Pred nama je bila blatnjava staza koja je vodila uz šumski put, razrovan i gnjecav. Hodali smo uporno, noge su klizile i propadale, ali entuzijazam nije splašnjavao. Tješila sam se da je to ipak bolje od asfalta i da je fino mekano, da me neće boljeti pete, ali ravnotežu je bilo sve teže održavati. Sezona je svečano otvorena, padanje je započelo, na sreću bez ozljeda i uz osmijeh na licu. Svatko od nas je na svoj način prihvatio to gacanje u blatu, ja sam jednostavno odlučila probuditi u sebi malo dijete i smijati se sve većoj količini blata na gojzericama, gamašama, jakni, rukavicama… svemu! U tom skupljanju blata nisam bila toliko uspješna kao neki drugi koji su se potrudili pasti na oba bedra pa da hlače dobiju simetričan blatni uzorak. Planinarska modna osviještenost na djelu! Mara je blato prozvala kozmetičkim dodatkom!

Blatna staza i bazeni vode koje je trebalo izbjegavati, pratili su nas je i do drugog odredišta uz Bizek, gdje smo tako blatni prisustvovali predaji božićne nagrade Jagodi. Buff u najveselijoj narančastoj boji, s klupskim runolistima, dobio je novu vlasnicu. Bio je to trenutak kad smo se doslovno vratili u prošlost, vodiči su na opće čuđenje zanemarili navigaciju, izvadili topografske karte i odlučivali kuda dalje. Kad sam se sjetila vlastitog lutanje po Vrapču tog istog jutra, meni je sve bilo jasno.

Nastavili smo dalje prema domu planinarskom domu Glavica. Prvih pedesetak metara razveselilo nas je čvrsto tlo, nešto asfalta, a onda se nastavio izletnički lajtmotiv: blato. Sad mi već nije bilo jasno koliko tog blata može biti, nešto što je trebalo biti jednostavna staza pretvorilo se u klizalište, na svaki korak je trebalo izuzetno paziti i biti spreman da oslonac u svakom trenutku može nestati. Da sve ne bude blatno monotono, dodatnu draž su predstavljala srušena stabla na stazi koja smo naizmjenično prelazili ispod ili iznad njih. Krešo i planinarski kavaliri svesrdno su se brinuli da sigurno pređemo sve te nedaće. Začudo, i dalje sam u svemu tome vidjela zanimljivost, dodatni izazov i draž nečemu što je trebao biti lagani izlet. Blato kao dodana vrijednost? Što mi radi to planinarenje, počinjem se brinuti za samu sebe! 🙂 

Više ni ne razmišljajući o duljini puta, stigli smo do mjesta gdje se staza odvajala do špilje Veternice. Špilja je u zimskom periodu zatvorena, ali dio planinara se ipak spustio do ulaza. S obzirom na to da gospoda šišmiši spavaju, a poznavajući nas, glasnu ekipu, dobro da ih nismo otišli uznemiravati već smo se popeli do doma Glavica na još jedan zasluženi odmor. Lagano je počela kišica pa smo se stisnuli pod nadstrešnicu, odmorili, a na kraju u kišnoj ratnoj spremi fotografirali za uspomenu. Nakon još malo kišnog hodanja, začudo, bez blata, stigli smo do cilja. Trebalo je samo još utvrditi pobjednika jer nakon toliko blatnih padova bilo bi lakše nabrojiti tko nije pao nego tko je.. Ljiljana je ipak bila nenadmašna u damskoj finoći padanja i s pravom zaslužila  odnijela lentu. Nagradu joj tek moramo smisliti…

Dantea

Plan izleta - pdf

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *