OSVRT NA IZLET
MACELJSKO GORJE- IZVOR SUTLE (640 mnv) – 31.03.2019.
Maceljska gora nije posebno poznata u svijetu planinara, a najveći krivac tome je komunistički režim koji se na kraju II svjetskog rata okrutno obračunao sa svima koji su mislili drugačije, ali i sa onima koji su se zatekli u krivo vrijeme na krivom mjestu. Kad malo proguglate Maceljska gora postanete svjesni razmjera zločina koji su se ovdje događali. Iz pijeteta prema žrtvama čiji broj se procjenjuje između 13.000 i 15.000, a od toga ih je ekshumirano i pokopano u zajedničkoj grobnici njih 1163, čitav ovaj izlet u sebi je nosio i jednu dozu tuge i poštovanja prema tim žrtvama, ali vjerujem da su se svi kao i ja, s tugom prisjećali svih žrtva bilo kojeg režima.
Stoga smo planirajući izlet imali namjeru krenuti stazom iz Macelja pa preko šumarske kuće Loboršćak i vrha Maceljske gore do izvora Sutle i onda opet kružno šumskim stazama natrag. Međutim, konzultirajući se s kolegama iz Matice koji su pred neki vikend bili tamo te s bivšim markacistom PD Strahinjščice, odustali smo od te zamisli, jer su nam sugerirali kako je staza prilično loše održavana, strma a na nekoliko mjesta ima srušenog drveća i odrona zemlje. Kako smo predvidjeli da na ovaj izlet vodimo i neiskusnije hodače odustali smo od te staze i izabrali stazu Lupinjak-Mali Kravnjak-Vrh Osovnjaka (Švedski stol)-izvor Sutle i natrag.
Prije samog izleta prijavili smo se na Policijsku upravu krapinsko-zagorsku u Krapini i pograničnoj policiji na graničnom prijelazu Lupinjak, jer se čitavom stazom krećemo duž granice sa Slovenijom a zbog poznate imigrantske situacije nismo željeli imati poteškoća pri izletu. Tradicionalno smo se okupili iza dvorane Lisinski i oko 7 krenuli prema Lupinjaku sa kombijem i dva osobna vozila, nas 17. U Đurmancu smo nešto više od pola sata zastali na kavu i kratku okrjepu u restoranu Čuček te smo nastavili prema Lupinjaku gdje smo pored benzinske stanice parkirali vozila.
Staza započinje odmah preko puta benzinske stanice, asfaltiranim putem do mjesta Hromec, i nakon nešto više od jednog kilometra skreće na šumski put uz rječicu Sutlu koju prelazimo i dolazimo do jednog uspona od nekih 800 m dužine koji je za pojedine sudionika izleta predstavljao tešku prepreku jer smo zastali sigurno desetak puta, no ipak smo stigli do vrha Malog Kravnjaka i nastavili dalje širokim šumskim putem bez puno zaustavljanja. Iako se radi o lakšoj planinarskoj stazi ipak na njoj postoji nekoliko strmijih uspona na koje nekolicina nije bila spremna te se nakon jednog takvog uspona jedna sudionica požalila na bol u slezeni i uz pratnju vodiča se vratila nazad u Lupinjak, a drugoj sudionici je drugi vodič preuzeo ruksak i dalje ga nosio uz svoj jer je njoj dodatno bilo otežano hodanje zbog bolnog žulja.
Nakon 3,5 sata hodanja (daljinar je 2,5 sati) szigli smo do izvora Sutla (pored izvora je tabla na kojoj piše izvir Sutle – Slovenci su ga prisvojili iako se nalazi na hrvatskom području) koji ne plijeni nekom pretjeranom ljepote jer se nema baš puno toga za vidjeti osim table kojom je označen i obližnjeg graničnog kamena koji određuje granicu između dvije države. općenito, moram priznati da sam očekivao više od ovog izleta, no šuma još nije počela pupati nakon zime, bjelogorično drveće nije imalo lišća, a crnogoričnog je relativno malo, a obližnja Sutla nam je bila nevidljiva i nečujna.
Osim toga, iako je izlet najavljen kao K1, što je definitivno privuklo pojedine sudionike, ipak se radi o izletu koji u konačnici prolazi blizu 18 kilometara. Ne pretjerano zahtjevnog puta, ali sama dužina je respektabilna, pogotovo ako se uzme u obzir da je tu nedjelju bilo poprilično toplo i stoga teže za hodanje. Na izvoru smo proveli nekih pola sata vremena, pojeli kako je tko ponio nešto u ruksaku te se zaputili bržim tempom natrag prema Hromecu, odnosno Lupinjaku, jer su vodiči organizirali prijevoz za većinu sudionika od mjesta Hromec, kako ipak ne bi zadjni asfaltirani kilometar prolazili na toj vrućini, a neki su prohodali i taj zadnji kilometar.
Okupivši se, krenuli smo prema Đurmacu, u naš restoran Čuček gdje smo se osvježili, neki su pojeli štrukle, a neki nešto konkretnije, te smo se zaputili prema Spomen crkvi u Macelju, ispred koje smo se pomolili nad žrtvama, nakon čega smo se zaputili prema Zagrebu u koji smo došli oko 18:30 sati, kada je izlet i službeno završen. Sve je proteklo u najboljem redu, a za mene je ovo bilo jedno zanimljivo iskustvo, te ću ubuduće morati obratiti posebnu pažnju na određivanje težine i vremena izleta. Definitivno, ono što je meni K1 ne znači da je to i svima, a Maceljska gora ljeti je zasigurno puno zelenija 🙂
Ivana Bara