Osvrt na izlet
LISCA(948 m), Slovenija, 09. 03. 2024.
Gabi, meni vrlo draga vodičica, šalje jutros, 12. dan nakon izleta podsjetnik, ok…3.podsjetnik… “Andrea, piši osvrt!“. Ja odgovaram ok, evo, sad ću, telefon mi zazvoni i misao o ispunjenju obećanog isparava iste sekunde…stiže još mail, njih 2,3,5,100…i tako ja u grižnji savjesti odgovaram opet…“Sad ću….“… e u ovome svemu leži odgovor na pitanje mnogih ljudi zašto planinarim, zašto se nakon cjelotjednog užurbanog tjedna prepunog poslovnih i privatnih obaveza, kada je većina na izmaku snaga, dižem subotom u pola 5, jedem chia sjemenke i pretovareni ruksak sa full opremom navlačim u tamno jutro koje obećava ne baš idiličnu vremensku prognozu.
…nakon 8 godina planinarenja, što u sklopu HPD-a Matica, što s mojom ekipom koju sam također upoznala kroz razna planinarenja, prijateljica me nagovara:„Dođi nama u Runolist, super su vodiči, izleti su odlični“, prijavljujem se i iskaznica je u džepu J
Moram priznati da već dugo nisam u grupama planinarila jer smo nakon 5g planinarenja s djecom u Obiteljskoj družbi u koroni oformili svoju malu privatni planinarsku grupu i da mi je taj dodatni mir manje grupe jako odgovarao, pa nisam ni pomišljala više na grupne izlete dok mi prijateljica nije ponovila sve prednosti ovakvog vida pohoda… bila je u pravu…
Dolazimo u „rano jutro pola 6“ (kao Dujmićeva Milena) iza Lisinskog, budne i spremne, pretovarene opremom predviđenom za sve vremenske uvjete koje nam je ovaj izlet obećao (a dobrim dijelom i ispunio) i pogledom tražim drugu prijateljicu koja nas spremno čeka i svoje nove vodiče J
Crvene jakne, HPD amblemi na njima, simpatični ljudi, veselje na licu …ok, to je to, to su vodiči J…prebrojavanje i pokret, via kišna Slovenija.
Nešto prije 9h stigli smo u Sevnicu gdje nas je, kako obećano tako i ispunjeno, dočekala lagana kiša i sumaglica, dovoljno jaka da ipak navlačimo omražene kabanice, no to nas nije spriječilo da se brzo pripremimo za pohod jer svi znamo da …nema lošeg vremena, nego samo loše opreme!
Dobrog raspoloženja i raznih tema koje smo pretresali unatoč usponima i vremenskim neprilikama nije nedostajalo cijelim putem – treneri kažu da se to zove kondicijsko razgovaranje, mi to zovemo uživanjem J
Napokon stižemo do planinarskog doma Tončkov dom, nakon nekoliko oblačenja i skidanja kabanice…dom je lijep izvana a još ljepši iznutra – drvene nove grede, uredan…nešto sto većina planinarskih domova u Hrvatskoj nažalost nema, no ono što imaju je definitivno bolja i obilatija hrana. Kao iskusnoj planinarki, sa podosta isprobanih gulaša, ovaj vrlo vizuano lijep gulaš poslužen u retro emajliranim pliticama za potpuni doživljaj planinarskog doma, donio je razočaranje sa prvom žlicom…rijedak, s vrlo malo mesa, mesa koje je žilavo…pojeli smo ga s guštom unatoč tome jer nam je odgovarala toplina jela ali onda…vadi se artiljerija na stol…nakon pojedenog gulaša, na stol dolaze čvarci, mesni doručak, istarski sir s tartufima…i to sve iz ruksaka J J J
E tu smo mi ispravili situaciju i na poziv vodiča, spremni i siti, ugrijani krećemo prema samom vrhu Lisce poviše doma. Kratko zastajkujemo za slikanje iako nas je sa svih strana opkružila magla te započinjemo sa spuštanjem prema odredištu Breg.
Priča se cijelim putem nastavila i tako smo gotovo neopazeći nakupili 16,5 km u nogama u pohodu koji je trajao gotovo 6h.
U Bregu nas je dočekao bus i nakon dosta hodanja po blatu moram prizati da mi je poseban gušt bio preobuti se u tenisice i sjesti u bus za povratak u Zagreb.
Cijelim putem me držala misao kako mi je baš drago da me prijateljica nagovorila da se ponovno priključim grupnim izletima jer oni imaju svoju posebnu čar i destinacije koje sami ili u manjim skupinama vjerojatno nikad nebi posjetili.
U tom duhu skovale smo plan za novi pohod već slijedeću subotu, ovaj put u našoj Hrvatskoj – pohod na Žbevnicu.
ANDREA M.
Vedro!
