Osvrt na izlet

Kraljev Vrh  6. 4. 2025.

Pišem ovo dva dana nakon izleta i koju minutu nakon popijenog brufena jer me i dalje sve boli od ovog izleta. Razmišljam koliko me je upitnih životnih odluka dovelo do ovog trenutka.

Prva odluka bila je prijava za izlet. Mail za izlet stigao je 18. ožujka. Brzo nakon toga, šaljem curama poruku u grupu ‘Je l’ mislio tko na ovo?’ Cure, naravno, nisu mislile na ovo. Svakako uskoro ima dosta drugih izleta na koje planiramo ići. Osim toga, vjerojatno su pročitale raspis izleta u kojem boldanim slovima piše “K4 – VRLO TEŠKO. Izlet je primjeren za planinare s vrlo dobrom kondicijom!” i kao svaka normalna osoba bez potrebe za nanošenjem patnje samom sebi zaključile da će možda ipak preskočit ovaj izlet. Ja, s druge strane, iz sad već zaboravljenih i nepoznatih razloga zaključujem da, unatoč nepostojećoj kondiciji, ipak želim ići i šaljem vodiču Marku poruku da se prijavljujem. (Brojač upitnih odluka, u nastavku teksta “BUO”: 1)

Dan prije izleta došlo je do još nekoliko zanimljivih odluka. Miach navečer ima koncert u Boćarskom domu (Zagreb ima boćarski dom?). Ekipa se, naravno, 5 sati prije koncerta skuplja na zagrijavanje. (BUO: 2) Skoro je ponoć i sad razmišljamo da bi možda mogli do Močvare na Balkan rock. U mojoj glavi se kreira lista “za i protiv”. Argumenti za: nismo dugo bili vani, nismo jako dugo bili na Balkan rocku, spontani izlasci su uvijek najbolji, možda je ovo znak od svemira da ipak odustanem od K4 izleta… Argumenti protiv: već sam spremila ruksak, bilo bi glupo odustat u zadnji tren. Unatoč pritisku okoline, odbijam prijatelje i odlučujem ići na izlet. (BUO: 3) Očito baš jako želim do Kraljevog vrha.

Prvi alarm zvoni u 3:40 za osobu koja želim biti. U polusnu razmišljam da ipak ne želim baš toliko jako do Kraljevog Vrha. Možda bih mogla još malo spavati pa kasnije sama otići do Sljemena i nazad. Kako bi zvučala ta poruka vodiču? “Jutro! Ja ipak ne želim ići. Spava mi se. Ne znam zašto sam se uopće prijavila. Uživajte!” Ma ne! Nije u redu da sad odustanem. Ustajem na četvrti alarm u 4:10. (BUO: 4)

Pogledam cijenu Bolta do tunela. 20 eura!! Sinoć kad sam provjerila bilo je 5 eura! Ovo je sad povećana potražnja zbog svih onih koji sinoć nisu iznevjerili i odbili prijatelje i sad se vraćaju iz izlaska. Ovaj će me izlet koštati više nego što sam mislila. Za 15ak minuta, cijena pada na normalu i nestaju svi argument za odustanak.

Vožnja do tunela trajala je neočekivano dugo jer je vozač Slavko bio poprilično pričljiv za 4:40 ujutro i nešto manje koncentriran na vožnju. Šaljem vodiču Marku poruku da ću kasniti. Možda mi javi da me ne mogu čekati i vratim se doma spavat. Vozač Slavko je oduševljen mojom odlukom da idem planinarit i kaže mi da je bolje to nego da idem van i opijam se. Nisam baš sigurna, ali možda ima nešto u tome.

Stižem na mjesto okupljanja kod tunela i shvaćam da je i ostatku grupe ovo sve malo prerano i da nisam jedina koja kasni. Marko kaže da se nije puno ljudi prijavilo i da nas ide osmero, od čega su 3 vodiča. Razumljivo. Ne znam nikoga osim Pere iz OPŠ-a koji, kada me ugledao, iznenađeno govori “Otkud ti tu?” Ispravno pitanje. “Je l’ treniraš za nešto?” Bilo je prerano za bilo kakav smisleniji odgovor od “Ne znam i ne.” Kasnije shvaćam da su Perina pitanja bila vrlo indikativna.

Krećemo s usponom preko Gipsa. Još je uvijek mrak što je odlično jer tako nitko neće vidjeti stanje crvenila na mom licu od očitog nedostatka kondicije. Radimo pauzu i vodič Marko me sa svojom svjetiljkom pogleda i pita “Ana, jesi okej?” Genijalno. Sad svi pod reflektorom vide kako umirem. Neuvjerljivo odgovaram da jesam i nastavljamo dalje. Oko nas apsolutna tišina. Jedino što čujem je moje sramotno glasno disanje. Još jedna pauza. Josip me pita: “Jesi se ti malo zadihala?” Jesam, baš lijepo što je primijetio. Pitam se čuju li to svi u koloni i ostatak uspona se maksimalno koncentriram na to da što tiše dišem.

Svanuo je dan, počinje padati snijeg, bližimo se vrhu, putem nismo sreli nikoga. Također, razumljivo. Ja smišljam kako ću im na pauzi na vrhu obznaniti da odustajem i da ne idem skroz do Kraljevog vrha te da ću se sama spustiti nazad do kreveta.

Stižemo na Sljeme na kojem nema nikoga osim nas. Marko se ne zaustavlja napraviti pauzu, nego samo lagano nastavlja i krećemo se spuštati. Ne stižem reći ništa o odustajanju i razmišljam kako je ovo bila posljednja prilika za odustati. Očito idem do Kraljevog Vrha.

Spust je varljiv i dolaze mi prve pozitivne misli u danu “Pa ovo je čak okej. Drago mi je što nisam odustala. Mogu ja to.”

Nešto kasnije, razmišljam kako se već dosta dugo spuštamo i kako ćemo kasnije cijelim tim putem ići nazad uzbrdo…

Stižemo u Kraljev vrh, prolazimo pored jedine otvorene lokalne birtije, obilazimo oko crkve sv. Tri Kralja, slikamo se pored groblja i vraćamo se do kafića. Putem sam se (djelomično) našalila i pitala “Ima li ovdje neki bus za nazad?”, a netko s puno boljom kondicijom od mene me pita “Kaj si se umorila?” Umm, da. Je l’ ima neki drugi mogući odgovor na to pitanje? Zar ima ovdje netko tko nije umoran nakon ovog prelaska Medvednice prije 10 ujutro? Inače nisam ni budna u ovo vrijeme.

U kafiću doručkujemo, neki dolaze sebi, a neki naručuju drugu rundu pelina. Ja sam se odlučila za čaj i kasnije shvatila da je količina popijenog pelina u tom kafiću potencijalno povezana s tim koliko je tko dobro podnio ovaj izlet. Idući put i ja pratim primjer iskusnih planinara i pijem pelin na pauzi. Marko komentira kako smo stigli puno ranije nego sto je planirano jer smo očito tako brza i dobra ekipa. (Odlično, znači imamo prostora za usporit na povratku.) Ivana nas je počastila svojim finim kolačima i spremni smo za polazak nazad.

Uspon nazad je krenuo lagano. Možda ovo neće biti toliko naporno kao uspon Gipsom. Malo počinje biti naporno, ali ništa strašno.

Nešto kasnije, počinje mi biti malo više naporno. Ostali ništa ne govore. Ana, najmlađa si tu, šuti i hodaj. Nastavljam vodit interni razgovor sama sa sobom. To je zvučalo otprilike ovako: “Auč. Nije mi dobro. Trebala sam odustat na vrhu. Auč. Zašto sam ja tu? Ja ne spadam u ovaj profil ljudi oko mene. Definitivno ne spadam u kondicijsku razinu K4. Auč. Ja bi neku pauzu. Možda da nešto kažem. Ali.. Tek su mi dvadeset i četiri.. Ne smijem na glas reći da me BOLE KUKOVI!”

Radimo pauzu. Ostatak ekipe stoji okrenut prema nazad i gledaju kako ja stižem 20ak metara iza njih. Na pitanje kako sam, uz neki jadni smiješak ipak priznajem da me bole kukovi. Ne želim znat što su pomislili. Koju minutu kasnije Marko govori “Krećemo kad Ana kaže.” U glavi si pomislim “Možemo li sutra nastavit?”, ali izgovorim “Ma okej sam, možemo krenut.” Inače ne lažem ovoliko.

Agoniju uspona sa zagorske strane dodatno su začinili Pero i Josip sa svojim šalama kako ću ja jednog dana organizirat izlete za ljude 80+ s operiranim kukovima i kako oni više neće ići na izlete na koje se ja prijavim. Iskreno, ne mogu se ni naljutit na to.

Približavamo se vrhu. Nakon još jedne pauze (vrlo vjerojatno napravljene samo zbog mene), Marko odlučuje staviti mene na početak kolone jer ako što svi znamo, tempo se prilagođava najslabijoj karici. U ovom slučaju – meni.

Pritisak koji dolazi s tim što sam na početku kolone, čak je pozitivno utjecao na tempo, no negativno na moje misli. “Više nikad ne idem na Markove izlete. Više nikad ne idem na K4 izlete. Ma ni na K3. Zapravo, odsad idem samo na obiteljske izlete.”

Nisam nikad bila sa zagorske strane Medvednice, niti ikad više planiram tamo biti, no dio iz raspisa možda dobro opisuje taj put: “Gledajući sa zagorske strane, staza Kraljev Vrh – Sljeme je jedan od najdužih uspona na Sljeme, a budući da putem nema vidika i nekih atraktivnijih točaka (osim predivnog šumskog ambijenta), rijetko se koristi i zato omogućuje puni doživljaj prirode i šumskog okruženja.”

Napokon je došao kraj usponu. S obzirom na to da sad već i Peru poprilično zeza trkačko koljeno (samo što se on dosad nije toliko žalio kao ja), slabije karike zaobilaze sam vrh i idemo prema Grofici, a ostali nastavljaju skroz do vrha.

Svi se presretni skupljamo kod Grofice, ponosni si međusobno čestitamo i sjedamo na ručak. Tu se ova mala skupina uspjela još bolje upoznat, produžit, odmorit, ali i zaključit za im se baš ne sviđa ova brojka od 28 km. Nekako im je to bez veze i počinju dogovarati kako bismo to mogli zaokružiti na 30 km… Bože, tko su ovi ljudi? Možda da se ja spustim nazad žičarom.

No, do kraja ručka pala je još jedna upitna odluka. Na pamet mi pada jedno motivacijsko pitanje “Što mama nije rodila?”, zaključujem da ne mogu ovako blizu kraja odustati i odlučujem da idem skupit tih 30 km s ovim ludim ljudima. (BUO: ??)

Sva sreća, za skupit tih 30 km nije bilo potrebe za bilo kakvim dodatnim usponima, nego smo se samo lagano spustili nazad do tunela. Putem dolje opet su stigle pozitivne misli: “Pa ovo je zapravo bilo jako lijepo. Mislim… bilo je malo naporno. Prošla sam dan-noć, 3 godišnja doba, 4 egzistencijalne krize, 5 faza tugovanja, shvatila da imam kukove osamdesetogodišnjakinje… Ali ekipa je bila super! Dan je bio super! Možda mi je ovo čak jedan od dražih izleta. AJME, BAŠ JE SUPER BILO! Možda odem na još koji Markov izlet.”

Ana M.