KILIMANJARO: AVANTURA U AFRIČKIM OBLACIMA

KILIMANJARO

KILIMANJARO: AVANTURA U AFRIČKIM OBLACIMA

Doček 2022. pamtit ću zauvijek.

Bila sam u krevetu pokušavajući odmoriti. Zašto? Pa zato što za koji dan krećem na najteži pothvat do sada – osvojiti Kilimanjaro. Afrika, evo me opet.

Fini, topli zrak i vrućina zagrlili su nas nakon iskrcavanja. Počeli smo se prilagođavati „pole pole“ (u prijevodu polako, polako) mentalitetu. S obzirom da živimo u vremenu korona virusa, tako sam ja bila sretnica odabrana za brzi test prije ulaska u Tanzaniju. Uf, što ako sam pozitivna? Dođemo u prostoriju i tehničar mi kaže neka se sama testiram. Bila sam negativna, avantura se nastavlja.

Vozimo se na prvi izlet u selo, u kombiju svira preglasna afrička glazba. Bili smo svi sretni, ali, odjednom smo zašutjeli. Ali ne zbog preglasne glazbe, već zbog zastrašujućeg prizora koji nas je putem počeo pratiti. Emocije isprepletene. Koliko raznih osjećaja, neizvjesnosti, radosti i mrvicu straha. Mislim si: ajme, pa kako ću ja ovo, gledajući ga uzdignutog iznad oblaka. Dirljiv je trenutak, osjećam strahopoštovanje prema ogromnoj svjetskoj planini. Kilimanjaro. Sa najvišim vrhom Uhuru Peak, 5.895m visoka planina i stratovulkan, najviša je samostojeća uzvisina na svijetu, najviši vrh Afrike i jedan od 7 vrhova svijeta. I ja mislim ići tu gore – pa nisam normalna. Ma ajde, bit će sve ok, kažem sebi u nevjerici, gledajući prema snježnom vrhu.

Tih dana prije uspona ponašam se kao da to nije neka velika stvar. Sjedim pokušavajući se priviknuti na božićne pjesme, ukrase… Malo mi je nespojivo slušati „zvončiće“ u ovakvom okruženju. Sve je tako nestvarno. U nekom trenutku vratila se jedna ekipa s vrha Kilija smještena u istom hotelu. Gledam ih kako su svi nekako snažni, tihi, kao da imaju neku unutarnju snagu. Ne pričaju previše. Pitam se jesu li svi uspjeli doći do vrha i kako ćemo mi izgledati kada se vratimo. Pa valjda ćemo se vratiti, ili? Mah, sve će biti super.

Na putu smo, stvari ukrcane, izvagane, neki su cijelu noć vagali. Pravilo je da torba koju nose nosači ne smije biti teža od 15 kg. Dakle 15 kg + dnevni ruksak idu s nama na put. Čekamo ispred Machame rute. Machame ruta se još zove i Whiskey ruta i traje najduže, najpopularnija je i nešto teža od ostalih jer ima više hodanja i strmija je. Ali, ima najvišu stopu uspjeha s obzirom da planinarima omogućava metodu „penji visoko – spavaj nisko“. Postoje još i Marangu ruta zvana Coca Cola jer ima laganu trekking stazu, Lemosho routa, Rongai i Shira.

Prvi dan krećemo od Machame Gate do Machame kampa koji se nalazi na 2980 m. Prolazimo 18 km kroz neopisivo lijepu tropsku kišnu šumu i uživamo u predivnim prizorima zelenila, bilja, uživamo u predivnom danu. Jedino smo se zabrinuli kada smo vidjeli nosače, pa smo se sažalili gledajući kako im je teško nositi sve te stvari.

Prva noć u šatoru, vrijeme mi uglavnom prolazi tražeći stvari oko sebe, sad lampicu, sad mobitel, sad ovo. Nije se lako snaći u malom prostoru sa toliko stvari. Prilagodba u tijeku. Šator je maleni i taman stanu dvije osobe. Imali smo i dva „privatna wc-a“, ali smo ih rijetko koristili. Imali smo čak i tuš za najhrabrije. Prva noć protekla je uz razne zvukove životinja, ali nekako smo uspjeli malo odmoriti. Nakon doručka krećemo za Shira kamp (3840). Jesam li spomenula da sam već prvi dan probila svoj visinski rekord, s obzirom da nikad nisam bila iznad 2.000 m ☺)

Sljedeći dan idemo iz Shire na aklimatizaciju na Lava Tower (4630m) i spuštamo se u kamp Barranco (3950). Ovdje sam shvatila koliko puno znači i 100 metara spuštanja. Ulazimo u polupustinju i stjenoviti krajolik koji okružuje Lava Tower. Imamo ručak na 4630m. Najzahtjevniji dan do sada u svakom pogledu. Mnoge je mučila snažna glavobolja, a za neke sam u ovom trenutku pomislila da će odustati. Svatko u nekom trenutku ima krizu, važno ju je izdržati, biti jedni drugima potpora i kriza prođe.

Ova je planina zaista test mentalne snage, izdržljivosti i strpljivosti. Kilimanjaro se nalazi u sjeverozapadnoj Tanzaniji, samo 350 metara južno od ekvatora stoga je sunce izrazito jako. Zaradila sam blage, ali bolne opekotine na šakama i prstima, uškama i nosu. Tegobe su počele. Tješimo se ponavljajući si da smo to sami htjeli, odabrali smo biti tu, još smo i platili, nema žaljenja, samo jako…

Preživjeli smo i ovu noć i imali prekrasan doručak u oblacima sa pogledom na Barranco Wall na koji ćemo se penjati. Gledajući stijenu, nisam uopće znala što nas čeka ni gdje je ta staza kojom ćemo ići. Inače, sa nama je ukupno 68 vodiča, kuhara i nosača koji se brinu da svaki dan naše stvari prije nas dođu u kamp, da su šatori postavljeni, da imamo fine i zdrave obroke. Toliko su predivni i ljubazni da nam svako jutro dostavljaju kavu ili čaj u šatore prije nego izađemo. Ovo nisam očekivala. A isto se tako muče hodati kao i mi.

Predivni su i njihov osmijeh, snagu i dobrotu pamtit ću cijeli život. Upućujemo se prema kampu Karanga 3990 m. Noć u kampu bila je posebna. Noćni pogled na grad Moshi je čudesan. Stojim negdje visoko u oblacima, a podno mene je vrućina, život, svjetla grada. Iznad nas je najljepše nebo koje sam ikada vidjela. To je jedan od razloga mog dolaska, noćno nebo iznad Kilimanjara. Zvijezde su tako nekako blizu, da se lako pronalaze razna zviježđa i sve je nekako osvijetljeno. A sa druge strane, veličanstveni pogled na Stella Point u svojoj noćnoj ljepoti. Prizor koji bih mogla gledati satima, ali trajao je par minuta zbog izrazite hladnoće i vjetra. Šator nam se smrznuo kao i sve što je ostalo izvan šatora. Brrr ☺

Nakon teške i vjetrovite noći (zaista sam mislila da će nam otpuhati šator) slijedi nam kamp Barafu. Dolina Karanga je posljednja vodena postaja na ruti, jer u kampu Barafu nema vode. Inače, Barafu na svahiliju znači led, a u tom negostoljubivom krajoliku provesti ćemo noć.

Ali, noć smo neočekivano proveli na Kosovu, što nam je darovalo dva sata manje za uspon, i to je naša posljednja stanica prije polaska na vrh. Vjetar je puhao kao da mu je zadnje. Izlazim van iz šatora, sva snena i zbunjena, na onaj vjetar, hladnoću i prašinu i u tom komešanju odjednom vodič daje znak da krećemo. Samo sam krenula, nisam bila spremna, ali treba napraviti prvi korak. Nije mi toliko hladno, pa imam sedam slojeva i dvije pernate jakne, na hlačama ni šlic ne mogu zakopčati od slojeva. Korak po korak migoljimo se kroz kamenje, čudim se kako je strmo i više puta mi moj vodič mora pomagati.

Lovim zrak nakon svakog penjanja po stijeni, pomalo sretna što je mrak pa ne vidim koliko duboko mogu pasti. A mrak je odličan i da sakrije duljinu puta do vrha. Sada shvačam svajet koji smo dobili, a taj je: „Ne gledaj gore.“ Mirela ispred mene i hodamo, hodamo i ne mogu baš ništa misliti. Suludo. Odjednom mi se pokvari naglavna lampa, stajemo, svi nas sustižu, mijenjamo baterije, smrznuo nam se buff, više puta, Mireli se smrzo mjeh. Htjela sam popiti sokić prije nego se i on smrzne, nemam slamke, svejedno ga otvaram i štrcam u usta, kapljice koje mi padaju na hlače u trenu se smrzavaju, urnebesno. Krećemo dalje – u transu sam gledajući Mireline gamaše i natpis na njima. Ne mogu ni dvije sekunde zadržati. Ovo je baš život u sadašnjem trenutku.

Svako malo vodiči govore pole pole, hakuna matata, Kilimanjaro. To mi se u tim trenucima transa toliko urezalo u pamćenje da sam to danima poslije svako malo čula u glavi. Svaki udah bio mi je bolan, kašalj mi je bio bolan, bilo me strah popiti tabletu protiv bolova da mi ne promakne koja opasnija bol – glupo. Začudo, glava me uopće nije boljela. Ovi svi dodaci prehrani, sva istraživanja, oprema i odjeća – sve se isplatilo svake kune.

Nakon ne znam uopće koliko sati, ali po danu, nakon veličanstvenog izlaska sunca, stižemo do Stella Pointa, toliko iscrpljeni da nismo imali snage razmišljati o odustajanju. Još 45 minuta. Sunce je malo zagrijalo, vjetar se smirio. Na putu do vrha vidjeli smo mladu curu kako tetura te je na vrhu koristila kisik. Na samom pogledu na tablu Uhuru Peak, rasplakala sam se. Ne mogu vjerovati da sam uspjela, došla sam do vrha Afrike, pa je li to moguće.

Pogled sa vrha sadržavao je ledenjake, ravnice prekrivene ledom, snijegom i stijenama. Nestvarna ljepota. Sve što vidim, čujem, osjećam, fotografiram očima i pohranjujem u srce. Krenuli smo dole, ajme, tu mi je vrijeme izgubilo svaki pojam, više nisam gledala na sat, sve je nekako samo bilo. Niti znam koji je datum, niti koliko je sati. Uspon je bio težak, ali silazak me katapultirao izvan granica mojih psihofizičkih sposobnosti. Čovjek zaista ne zna koliko može dok se ne nađe u toj situaciji. Ali nema predaje, zapravo, imam li izbora?

Prespavali smo noć u posljednjem kampu i krenuli na naporni silazak, gdje se činilo kao da putu dole nema kraja. Staza mi je bila teška i trebala sam biti koncentrirana na svaki korak. Ali put je ipak nekim čudom imao svoj kraj, a tamo smo mogli popiti nešto u boci, a u boci postoji i piva i još se zove Kilimanjaro. Ima li što prigodnije u ovom trenutku? Zovem roditelje da ih obavijestim o sretnom pothvatu, s obzirom da nisu znali kamo idem.

Plačem od sreće i emocija. Dolazimo u hotel i pogodite što. Osjećam  unutarnju snagu, tu lakoću života i snagu duha. Ipak je ovaj put imao veći utjecaj od očekivanog, a pravog utjecaja još nisam svjesna. Put nije bilo lako planirati. Jako sam sretna što sam prije puta upisala Opću planinarsku školu u Runolistu što mi je uvelike olakšalo put i pripremilo me.

Nakon silaska opustili smo se uz safari i proslavili uspjeh. Put na Kilimanjaro ostavio je veliki utjecaj na mene. Zahvalna sam predivnoj ekipi koja mi je bila kao obitelj. Ovaj pothvat  mi je podsjetnik da se sve može i da su ponekad strpljivost, upornost, tolerancija i vedrina važniji od fizičkih performansi. Svaku suzu, svaku bol zamijenila je unutarnja snaga. Ostao je otisak na srcu od nevjerojatno prekrasne surove prirode, od predivnih ljudi s kojima sam išla i koje volim neizmjerno, od svih naših pratitelja.

Ovo je bila zaista velika životna pustolovina, zbog koje sam još zahvalnija i sretnija osoba jer sve je moguće dok je ljubav prisutna i naš slogan bio je: samo ljubav! Ljubav prema prirodi, ljudima, prijateljima, ljepoti, dobroti, ljubav jedino vrijedi. Ovaj je put stavio nove boje i oblike na sliku mog života i isprepleo mnoge sudbine. Ojačani iskustvom idemo dalje, snažnije i odlučnije u avanturu zvanu život, nastojeći učiniti ovaj svijet, barem malo, boljim mjestom za život.

Ivana Krajačić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.