Osvrt na izlet.
VIŠEVICA, 6. 3. 2022.
„Viševica – vrh koji se u odnosu na vrhove u okolici ističe izgledom i visinom. Budući da je Viševica podjednako udaljena od Velebita, Bjelolasice, Bijelih stijena, Risnjaka, Učke i vrhova na sjevernim jadranskim otocima, promatrač s vrha ima osjećaj da se nalazi u središtu golemoga prirodnog amfiteatra.“ To su rečenice koje su me osvojile da se prijavim na ovaj izlet. No ubrzo sam morala preispitati svoje motive kada je glavni vodič Marko poslao vremensku prognozu i uvjete koji nas očekuju. Oblaci, udari bure, nanosi snijega, led… 🥶 Zvučalo je ekstremno, ali ipak sam se odlučila odvažiti i posjetiti Viševicu, kao i drugih 30-tak planinarki i planinara.
Hladna nedjelja pokazala nam je svoje „zube“ već prilikom okupljanja u Zagrebu u ranim jutarnjim satima. Nakon provjere tko se sve odvažio na ovu pravu zimsku avanturu, a tko je ipak pokleknuo, krenuli smo prema našem odredištu – PD Vagabundina koliba. PD je ujedno bio naša početna točka kružne ture duge 15 kilometara. Dolaskom u PD, pripremili smo se za hodanje te krenuli u našu avanturu. Prvih 2 km hoda asfaltnom cestom kroz naselje bilo je lagano zagrijavanje, a skretanjem na šumski put kreću i uzbrdice i malo veći napori. Tu smo već mogli vidjeti pravo lice bure i preispitivali smo se imamo li dovoljno slojeva odjeće na sebi. Nakon prijeđenih 5 km stigli smo na naš prvi cilj – vrh Strilež. Iako je bilo oblačno, uspjeli smo vidjeti obrise otoka u daljini (Woo hoo!!) no jak vjetar nam nije dopustio dugi predah te smo nastavili stazom po kamenitom grebenu. A samo hodanje po grebenu u ovim uvjetima je iskustvo koje će većina pamtiti. 🙃
Snažni udari vjetra i nanosi snijega na grebenu za neke su bili tek mala prepreka, dok su za druge bilo bolna točka. Doslovno. Vjetar je bio toliko snažan i hladan da smo na tren pomislili da će nam se smrznuti prsti na rukama. Srećom, naišli smo na zavjetrinu koju smo iskoristili za kratki odmor, okrjepu i stavljanje ruku u džepove. 😄 Hodanje smo nastavili do sedla u kojem se nalazi križanje planinarskih puteva te smo tu vidjeli da nam do vrha Viševica treba još „samo“ pola sata. Nije prošlo ni desetak minuta, a već smo se susreli s novim izazovima. Led je prekrio cijelu stazu te je došlo vrijeme da stavimo dereze što je mnoge razveselilo (prvo korištenje derezi 😎).
Uspon je bio vrlo strm, za neke tek manji napor, dok je za mene bio prava muka (kondicija mi je ostala u prošloj godini 😶). No korak po korak, nakon „malo“ više od pola sata stigla sam na vrh Viševica gdje su ostali koristili priliku za snack i okrjepu. Iako nas je i dalje udarao snažan vjetar, već smo bili očeličeni pa nas ništa nije spriječilo da napravimo pauzu i zabilježimo trenutke videom i fotografijama. Istim putem smo se vraćali do sedla, ali ovaj put „licem u lice“ s vjetrom. Kako smo taj dan imali priliku iskusiti udare vjetra sa svih strana, možemo zaključiti da je ipak najbolje dobiti vjetar u leđa. 🤭 A naš „vjetar u leđa“ bio je povratak u planinarski dom južnim obroncima Viševice gdje nas je dočekao šumski put, bez snijega i leda. Pravo olakšanje! Tu smo svi odahnuli i mogli smo čuti puno više smijeha i razgovora među planinarima. Prije svega razgovora kako jedva čekamo stići u topli dom i počastiti se odličnom hranom.
Upravo nas je to i dočekalo u planinarskom domu Vagabundina koliba. Puno topline, srdačni domaćini i preukusna hrana. Druženje u domu iskoristili smo i za dijeljenje dojmova te smo svi zaključili jedno – ovo je bilo nezaboravno iskustvo, fenomenalan izlet i vodiči. I sve bi ponovili. 🧡
Andrea
