Osvrt na izlet.
Kanjon Krupe 11.09.2021.
S obzirom na to da je polazak bio zakazan ispred Lisinskog u 5:00, ja sam se, poprilično nenaspavan, pun snage i volje probudio u 5:10. Lažem, vodič me probudio. Zaspao sam. Srećom pa sam se spakirao večer prije jer bih inače vrlo vjerojatno odustao od izleta. Oko 50 ljudi čekalo je samo na mene. Poprilično uzbudljiv početak dana, zar ne?
Oko 5:30 krenuli smo napokon na izlet. U busu je vladala pospana atmosfera, no našlo se par ljudi kojima je kako se meni činilo već bilo podne. Putem smo stali doručkovati i popiti kavu. Na početnu točku, mjesto Ravni Golubić koje se nalazi par kilometara od ceste Gračac – Obrovac smo stigli u 9:00h. Glavni vodič nas je prije početka sve okupio oko busa kako bismo odradili razgibavanje i zagrijali se za put koji nas čeka. Sunce je već odavno zapeklo, no to me nije spriječilo da polovinu puta prehodam u gornjem dijelu jesenske trenirke. Da mi je svatko tko me pitao jeli mi vruće dao 1€, povratak za Zagreb bi vršio ukrcavši se u privatni helikopter, a ne bus. Šalu na stranu, petnaest minuta umjerenog hoda i polako se s naše lijeve strane počinje prostirati veliki kanjon u kojemu leži bistra zelena rijeka Krupa. Već prvi prelijepi pogledi nikoga nisu ostavili ravnodušnim. Svatko je morao posegnuti za svojim mobitelom/fotoaparatom te uloviti taj neopisivi i osvježavajući komad prirode. Onaj tko na izlet nije ponio štapove (kao ja) se morao malo više potruditi ne pasti niz stazu zvanu “Vratolom”. Spustivši se i na sreću ne polomivši vrat, došli smo do ušća Krupe i nastavili još kojih 5 minuta hodati do slapa Veliki buk na Zrmanji. Tamo smo napravili pauzu od 15-ak minuta, te se uputili prema Kudinom mostu. Put do Kudinog mosta je uglavnom bio usporiti. Na tom putu su pojedinci otkrili stabla smokava, ubravši gotovo svaku smokvu koja je bila na dohvat ruke, misleći što su li uopće nosili hranu na izlet jer nakon toga zasigurno više nisu bili gladni. 10-ak minuta prije dolaska na Kudin most, naletjeli smo na neočekivanu ali osvježavajuću situaciju gdje smo se morali izuvati i rijeku prelaziti bosi. Na Kudinom mostu smo napravili pauzu od sat vremena, ručali, kupali se i na kraju čuli više verzija priče o tome kako je zapravo taj most sagrađen. Uputili smo se prema Manastiru na Krupi, zadnjoj točki izleta. 10-ak minuta hodanja i dolazimo do nekima najizazovnijeg dijela, ferate. Iskreno, veći izazov mi je bio na svaka dva koraka izbjegavati kravlji izmet i istovremeno pikirati stabilno kamenje kako ne bi pao niz provaliju. Kako su krave uspjele proći taj cijeli put gdje ljudska noga jedva prolazi mi je bila najveća enigma. Napokon dolazimo do ravnog dijela puta i još nekih 15-20 minuta hodamo po livadama do Manastira gdje nas čeka bus i birtija s hladnim pićima. Malo tko je znao da je vozač busa, cijelo vrijeme dok smo mi odmarali i dijelili dojmove, planirao i kalkulirao kako će nas uspjeti izbaviti iz teških zavoja na uzbrdici, no zahvaljujući njegovom iskustvu i spretnosti oko 17:45h smo sa sigurnošću mogli reći da smo se uputili za Zagreb. Put je bio opušten, neki su si i odspavali, a kako i ne bi nakon takvog dana. U Zagreb smo stigli oko 22 sata.
Izlet bih ocijenio sa 9/10, bila bi čista desetka da kao što već rekoh nisam morao izbjegavati kravlji izmet kao da hodam po minskom polju .
Nikola Novinc
Duhovit osvrt, poslužit će mi za pripremu za ovogodišnji izlet u kanjon Krupe! Hvala Nikola! 🙂