Osvrt na izlet
FERATA BRUNO BIONDI dana 11.5.2024.
Naša penjačka vesela pustolovina odvila se 11.05.2024. u zaleđu Trsta, nedaleko od slatkog mjestašca San Lorenzo. Svi izleti započinju ranojutarnjim okupljanjem, ali brbljanje, euforija i uzbuđenost nas je držala budnima do same odredišne destinacije. Ferate se nalaze u blizini spomenutog mjestašca tako da smo za čas se obukli i nacrtali u podnožju. Oblačenje opreme za osiguranje je nekom išlo lakše , a neki od nas su se tu dosta bunili i petljali, ali srećom vodičima je to u malom prstu. Vodiči su svakom pomogli i ispleli sve što je potrebno kako bi svi bili sretni i sigurni. Tako opremljeni kacigama, pojasima i ostalom opremom te naravno uzbuđenjem i osmjesima na licu zaputili smo se do 1. ferate.
Zanimljivo je što smo taj dan prolazili 3 ferate, a baš prva je ona najdulja i teža u odnosu na one koje slijede. To je valjda tako ciljano da odmah znaš u što ideš pa ili se pokupiš ili ustraješ. Mi smo bili ustrajna ekipa i odlučili smo sve odraditi. Glavni vodič Daniel Bara se pobrinuo da nama koji smo friški u penjačkim avanturama da imamo svoje pomagače, vodiče ili alpiniste koji su nas za vrijeme cijelog izleta usmjeravali, pazili, bodrili, motivirali, nasmijavali, i naravno brinuli se da sve dobro tehnički ispenjemo i popratimo.
Moram reći da Marin Šilić se odlično snašao u mentorstvu i da mi je time jako pomogao u svakom smislu. Puno znači imati pozitivnu i iskusnu osobu uz sebe kada se odvažiš na nešto van tvoje komfort zone i nešto što ti je izazovno i to na više razina. U planinarenju se osjećam potpuno sigurno i smatram da mi je to već u malom prstu, a interes prema penjanju mi se tek relativno nedavno javio. Mislila sam da su te discipline same po sebi slične i da ako ti jedno ide, odmah ide i drugo, ali kroz par izleta uvjerila sam se da su te discipline uvelike različite. I da je za penjanje potrebno više znanja, iskustva, i snage.
No, uz spomenuto vodstvo i pomoć, uspjela sam pratiti uspone, prelaziti ferate. Prolazili smo iduće ferate: Ferata Bruno Biondi koja se sastoji od tri ferate. Najduža i najteža je Via ferrata Bruno Biondi s najvećom težinom D koja se proteže na oko 300 metara s konstantnim usponima i padovima. Dalje, tu su i Via ferrata Rose d’Iverno (B/C) i nešto teža Via ferrata Naso (C), smještene istočno od Via ferrate Bruno Biondi. Sve spomenute ferate zanimljive su jer imaju puno različitih i zanimljivih dionica, i po težini, nagibu, tipu stijena. Dosta se razlikuju i po vrsti sajla i tipu klinova. Svakako najbolji dio ferate je onaj koji izgleda kao stepenice. Prva ferata je stvarno bila teža, radi okomitih dijelova za koje je najpotrebnija snaga. Stijene su na nekim dijelovima dosta ravne, te gotovo da nema udubljenja, osim ako ne brojimo pukotine za mrave. Također, kako je dulja ferata, tu dolazi i do umaranja.
Srećom nakon 1.ferate smo imali malo pauzu za obrok, gdje su sveta hidra i tunjevina odradili svoje da živneš i imaš snage baciti se dalje na posao. Iduće dvije ferate su daleko lakše i kraće, ali su svejedno prekrasne i dosta zabavne za penjanje. Ono što je najposebnije što se za cijelo vrijeme može dobro vidjeti cijela vizura kanjona i prekrasne prirode. Tako da kada se želiš odmoriti i upaničariti, imaš stvarno najbolji pogled za užitak i opuštanje. Ferata pruža prekrasan pogled na Trst, Monte Carso i dolinu Rosandra koja se proteže prema Sloveniji. Taj dan smo dobili i dobru podlogu za more, taman smo pocrnili kao na baušteli. Naravno da su odmah svi u ponedjeljak pitali kako je bilo na moru. Nakon cijele vesele ekspedicije svratili smo na benzinsku po radlere i sladolede i tako smo još dodatno zaokružili ovaj prekrasan izlet.
Izlet pamtim po prekrasnim vidicima, pomicanju vlastitih granica i novim poznanstvima. Uvijek osim prirode, dobra i pozitivna ekipa podiže doživljaj. Tako da je vožnja natrag autobusom je bila ispunjena čavrljanjem, pjevanjem i veseljem. Suvenire koje smo ponijeli taj dan osim ispunjenja su bile i modrice po rukama i koljenima. Moji su već na poslu navikli da izgledam kao dalmatiner.
Uvijek me pitaju zašto me privlači takva vrsta izleta, a mislim da je odgovor ponajviše u tome što si na stijeni prisutan u trenutku,ovdje i sada, razmišljaš samo o borbi i savladavanju izazova i nema mjesta nekom ruminiranju o problemima prošlosti ili budućnosti. Osim što se boriš sa stijenama, boriš i ovladavaš samim sobom, što je predivan i važan osjećaj da si pomakao svoje vlastite granice i time postao jači i veći.
Antonija P.
