Osvrt na izlet.
„DUGA RESA – VINICA – MARTINŠČAK – GORNJI VELEMERIĆ“ 12.02.2022.
Naš prvi planinarski izlet – Ne znam odakle uopće započeti jer počeo je i puno prije samo prijave na izlet.
Zapravo smo ciljali da bismo se kao pravi štreberi trebali upisati u školu jer realno ne znamo što su gamaše i čemu služe štapovi. Ipak, bilo je puno više štrebera od nas, koji su nas preduhitrili sa školom pa smo muž i ja vijećali i vijećali dok nismo zaključili: “Ma hajdemo se mi učlaniti pa ćemo se nekako snaći.”
Odlučili smo se za prvi izlet koji smo vidjeli na stranicama Runolistaša. Prvi problem: Što su gamaše? Čemu to služi? Nakon što nam je dr. Google pomogao, zaključili smo da nam neće trebati (amateri).
Problem broj dva: Kakve štapove nabaviti? Kako se uopće koriste? Google nam nije baš puno pomogao pa smo dan prije izleta hrabro odlučili pitati Zorana trebaju li nam uopće. Zoran nam je ponudio svoje štapove za ovaj izlet (i puno mu hvala).
Predviđeno vrijeme polaska je bilo 7:15. To i nije tako rano, pa smo nadobudno planirali pripremiti torbe ujutro prije izleta (amateri). Budilica zvoni u 05:15 – još samo 5 min. Zvoni u 05:30 – još samo 5 min. Zvoni i treća i četvrta. Otvaram oči i pogledam na sat: 6:30!!!!
Brzinom svjetlosti pripremamo čajeve, pakiramo torbe, spremamo vode i sendviče. U glavi mi se vrti tisuću scenarija u slučaju da zakasnimo. Još se nismo ni upoznali a već vidim kako nas Zoran zapisuje na crnu listu, što ako će nas svi gledati ispod oka. Ne znam koja nas je sila pogonila, ali u 7:01 smo bili ispred busa.
Atmosfera koja nas je dočekala bila je prepozitivna. Kao da smo krenuli na ekskurziju u vrijeme kada smo bili srednjoškolci: smijeh, žamor i opuštenost. Upoznali smo Zorana zvanog Gazda, posudili čuvene štapove i to je to: spremni smo!
Dolaskom u Dugu Resu, započeli smo naše prvo planinarsko putovanje. Krenuli smo prema Vinici blagom uzbrdicom i odmah smo se dobro zagrijali. Vrijeme je bilo oblačno ali nismo gubili nadu da će u nekom trenu proviriti koja zraka sunca. Na prvoj pauzi smo uživali u toploj šalici čaja i kave.
Nakon odmora krenuli smo prema vrhu Martinšćak. Krajolik je bio predivan. Šetali smo pored vinograda i pašnjaka. Čak je provirilo i malo sunca. Putem kroz šumu, dočekalo nas je puno blata. Koliko god ga pokušavali preskočiti, zaobići, vjerno nas je pratilo. Staza nije bila teška, a usput smo naučili koristiti one čuvene štapove za koje nismo znali čemu točno služe.
Puno smo naučili od drugih planinara: kakvu torbu je dobro imati, koliko litara, gdje možemo kupiti dobre štapove, koji su štapovi najbolji. Raspoloženje je cijelim putem bilo pozitivno i nasmijano.
Na vrhu Martinšćak smo napravili dužu pauzu za ručak, nakon čega smo se uputili prema autobusu. Do dolaska do autobusa, bili smo blatnjavi, sretni i zadovoljni.
Ako se još predomišljate biste li pošli na izlet jer ne znate dovoljno, Runolistaši će vam sigurno pomoći. A kada se s izleta vratite sretni, zadovoljni i ne zaboravimo, puni blata, znat ćete kao i mi, čemu točno služe gamaše 😉
Vaši (malo manje) amateri
Iva S.
Još jedan osvrt.
Digla sam se u 6 sati. Uvijek je najteže dignuti se. Kao i uvijek sam se brzo obukla, pojela sam doručak i kada smo sve pripremili, otišli smo do auta. Ja sam sjela do prozora i moja mama je sjela na suvozačko mjesto. Moj nas je tata vozio. Prije dolaska do busa i ostalih planinara smo pokupili prijateljicu moje mame Anu i njenog sina Luku. Krenuli smo prema busu i pri dolasku smo se pozdravili.
Mi smo ili autom i sjedili smo bus. Vožnja nije dugo trajala, a kad smo stigli do mjesta od kojeg krećemo smo izašli iz auta uzeli ruksake, obukli gojzerice i pripremili se. Polako smo krenuli, Luka i ja smo cijelo vrijeme pričali dok nismo došli do doma na Vinici. Odrasli su sjedili za stolovima i pili čaj, a Luka i ja smo okolo trčali i igrali se. Zapravo smo se dosta dugo zadržali i meni je već bilo dosadno. Polako smo krenuli i nikome se nije žurilo. Zaboravila sam spomenuti da moj tata nije planinario s nama. Luka i ja smo se cijelim putem igrali i pričali. Put nije bio težak i nismo se previše zadihavali. Bilo je jedno dva ili tri puta kada smo se morali baš potruditi a možda ne ni toliko.
U jednom trenutku smo došli do jednog križanja i samo smo išli gore pa smo skrenuli na makadam. Nismo dugo bili na makadamu i ubrzo smo opet skrenuli u šumu. Na tom se nivou Luka već počeo žaliti. Ja sam znala da mi žaljenje ništa neće pomoći i da samo trošim vrijeme. Zapravo upravo zbog tog osjećaja znaš da si blizu. Ja sam bila potpuno zbunjena jer su neki govorili tamo smo za pet minuta a neki za pet sati. U jednom smo trenu prošli pored mjesta gdje su bili tenkovi u jednom ratu. Nedaleko od tih rupa je bio stup, na stupu kutija. U kutiju se stavlja sol po zimi.
To se topilo pa su srne to lizale. Čim je Luka čuo ,,blizu smo,, potrčao je naprijed da bi došao prvi. Ja to nisam ni vidjela. I istina, bili smo blizu, a nije dugo trajalo dok moja mama nije napravila izraz lica kao da je vidjela duha jer moja mama i u Zagrebu bježi od repetitora, a mi smo tamo došli do dva divovska repetitora koja su bila na vrhu. Jedan zaštićeniji i okruženiji od drugog a ja nisam smjela ni do jednog. Pauza je trajala oko sat i pol, a možda i više. Ja sam jela veliki sendvič s pohanim mesom koji mi je napravio tata dan prije. Brzo sam pojela i onda sam se krenula igrati s Lukom. I tamo gore je bio žig a ja ga nisam uzela.
Kada smo krenuli dalje sve je smrdjelo po gnojivu i vratili smo se brže nego smo došli a na putu smo vidjeli puno životinja. Kraj samog busa su bile ovce. Ja sam im dala malo kruha od sendviča. Polako smo krenuli i kraj autoputa smo stali na benzinsku nešto pojesti. Odrasli su si lijepo popričali, a Luka i ja smo istraživali što je na prodaju. Ubrzo smo morali krenuti prema Zagrebu. Uglavnom cijeli izlet bio mi je lijep i jako sam se zabavila.
Lea Starčević
