Osvrt na izlet.
ŽUMBERAK – TUŠČAK – 20.02.2022
Zapravo nisam imao u planu ići na ovaj izlet zbog drugih obaveza.
A vidi sad! Pišem osvrt.
Kad sam vidio vremensku prognozu za subotu otvorila se mogućnost da u nedjelju budem slobodan i poslah poruku Žacu, iako su svi rokovi za prijavu prošli, bih li mogao ići na taj izlet? S malom zadrškom, da ću sigurno potvrditi u subotu popodne. Naravno on, kao dobra duša, to je objeručke prihvatio. A ja, naivac, sretan. Zašto naivac, shvatit ćete malo kasnije.
U subotu popodne žurim kući, da štreber stigne spremiti u ruksak sve što bi mu moglo zatrebati. Iako idem autom i mogu većinu toga ostaviti u autu a ne tegliti na leđima.
Nedjelja ujutro. Buđenje, čupanje krmelja iz očiju, doručak (jer tko zna kad će biti sljedeća prilika za jesti).
Krećem, nakon par minuta vožnje zvoni mobitel, ženski glas: „Bok, jeste krenuli?”
Garant, krivi broj kad je množina u pitanju!? No brzo se razjasnila situacija. Dama u nevolji treba pomoć! Čitaj – prijevoz! Naravno, kako bih to mogao odbiti! I tako dobijam ugodnog suputnika.
Okupljanje, pozdravljanje starih znanaca i onih koje ne znam. Par uvodnih riječi glavnog vodiča Željka pa pravac Stojdraga.
Opremanje, kratka pauza za kavu i „kavu”. Nekoliko Žacovih uputa prije polaska i saznanje zašto je objeručke prihvatio moju prijavu!! „Osvrt piše onaj tko se zadnji prijavio.” Osjetim kako mi se iscrtava meta na čelu! Kaže Žac: „Samo da vidim u spisak to je, to je Antun. Tko je taj?” Kao, ne zna? (To je priča o naivcu s početka) Ali što je tu je. Morate trpiti moje piskaranje.
Konačno, pokret. Prvi cilj: Kravljak!
U vedroj atmosferi oblačnog dana od Žaca saznajemo, meni nepoznate podatke, o prvom izletu automobilista iz Zagreba upravo u Sojdragu 1926. gdje je, u sjećanje na taj događaj, uređeno odmorište. Ili o tome da su u tom, sada jedva nastanjenom kraju, imali vodovod puno prije nego mnogi stanovnici Zagreba. Uvijek sam uskoke povezivao s gradom Senjom, ali čovjek ući dok je živ pa sam saznao da su Žumberak u nekoliko navrata naseljavali uskoci koji su za cara čuvali granicu prema Otomanskom carstvu. Posjetili uskočko groblje i kao što je red okupili se ispod stabla lipe koje je neznatno starije od nas, iz 1530.
Kratak odmor i okrjepa kod ljubaznog domaćina.
Slijedeći cilj: gradina Tuščak.
E, tu je već počelo biti malo zanimljivije što se hodanja ili klizanja tiče. Neki su pokazali svoje sposobnosti u klizanju, ali nismo imali suce kako bi ocjenjivali umjetnički dojam. Srećom, osim malo blata na strateškim mjestima nije bilo drugih nezgoda. Doduše, i za takve stvari možemo naći opravdanje. Hodati po toj lijepoj prirodi urešenoj kukurjecima a ne pogledati je, bilo bi grijeh pa iako poslije malo boljela i pozadina!
Dolazak na ostatke gradine Tuščak gdje je bio duži odmor dobro je došao. Konačno, klopa!!!
Meni je falilo vitamina „B” a uočio sam jednu napuštenu, sirotu, samu pivu… Odolio sam iskušenju a i ustanovio da i nije bila baš napuštena!!
Pala je naredba: Krećemo dalje!
Opet jedno veselo spuštanje, susret s planinarima iz suprotnog smjera, kratak razgovor i maženje s njihovim psima.
E, da! Nisam spomenuo da smo veći dio puta imali pratnju lokalnog psa koji je garant potražni pas jer je od svakog tražio hranu. A kad te pogleda svojim umiljatim okicama a ti mu probaj odoljeti i ne dati!!!
Nastavak puta je pretpostavljalo gaženje preko potoka i uspon prema Sojdragi. Polako se i snaga topila pa je sve češće pitanje bilo: „Koliko još ima?” I standardan planinarski odgovor: „Ma još samo malo!” ili „Ma još smo pola sata”. I onda je netko izrekao čarobnu motivacijsku rečenicu: „Gore nas čeka grah!” To je čudo kako te sitnice mogu pokrenuti.
Izlazak na put i šetnja do Izletišta bili su relaksirajući!
Raspremanje i dovođenje u neko pristojno stanje bilo je brzinsko a isto takvo je bilo pražnjenje tanjura!
S obzirom na to da sam, spletom „nesretnih” okolnosti, ostao kratkih rukava što se tiče samoborskih kremšnita čuo sam da i u OPG Petretić Izletište Stojdraga imaju odlične kremšnite a voljni su podijeliti savjete u pravljenju istih. Jedna mi je ptičica prišapnula da će se u nekom slobodnom terminu prirediti natjecanje u spravljanju istih među planinarkama. Posebno su pozvane one koje su mi lagano solile ranu.
Hvala svima na dobrom društvu a ponajviše glavnom vodiču i njegovim pomoćnicima na krasnom izletu.
Na kraju bih želio završiti citatom s milenijskog križa: „OPRAŠTAJMO JEDAN DRUGOME”
Antun
