Četvrti izlet OPŠ 11G Ivanščica 2.10.2022

Ivanščica

Osvrt na četvrti izlet OPŠ 11g

HPD Runolist

Ivanščica 2.10.2022.

Nakon poluuspješnog izleta na Klek, uputili smo se na izlet koji je originalno trebao biti treći, ali je, kako bismo (također poluuspješno) izbjegli kišu, pomaknut na četvrto mjesto. Jednostavnije rečeno, uputili smo se na najvišu planinu hrvatskog zagorja – Ivanščicu.

Na izlet smo trebali krenuti u 7 sati ujutro sa sada već tradicionalne istočne strane Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Početak okupljanja bio je 15 minuta ranije, što sam ja protumačio kao “Ako smo do 7 tamo, dobro je”. Čim sam vidio Ivanin poziv tijekom vožnje prema Lisinskom, bilo mi je jasno tko će pisati osvrt. Iako je činjenica da osvrt kasni dva mjeseca, ništa se manje nije trebalo ni očekivati od nekoga tko je za pisanje osvrta zadužen upravo zahvaljujući svom kašnjenju.

Dok smo se vozili prema Ivanščici, glavna je briga bila gdje ćemo i hoćemo li uopće imati priliku popiti jutarnju kavu. Budući da je u planu izleta pisalo ni manje ni više nego “kava putem”, nismo bili sigurni znači li to da smo sami trebali ponijeti termosicu (što većina nije napravila) ili da ćemo improvizirati. Vodiči su najprije rekli kako znači ovo prvo, ali se potom ipak smilovali i doveli nas do lokalnog kafića. Ili je sve otpočetka bila spačka, ne zna se. Iako se kafić na prvi pogled činio zatvorenim, na kraju su nas primili i, uz Dadinu pomoć, u svojih 50 kvadrata uspješno poslužili svih 40 gostiju.

Uputili smo se prema vrhu i ubrzo stali kod planinarske kuće u kojoj smo planirali uzeti kratku pauzu. Nažalost, vlasnicima se naša ideja o korištenju njihovog doma za odmor nije svidjela pa su nam to odlučili priopćiti na jedini logični način – razbijanjem osninjaka. Poruka je bila prilično jasna. Nismo imali puno izbora te smo, nakon kraće pauze na sigurnoj udaljenosti od osa, nastavili put prema vrhu.

Pri usponu smo imali priliku glumiti pomoćne vodiče, a usput ponešto i naučiti o poslu licenciranog gorskog vodiča. Ukratko (ako je Damiru za vjerovati), posao vodiča je težak, ali zato i financijski neisplativ. Usput smo prošli i kroz Belecgrad kako bismo razgledali ruševine stare tvrđave. Dobra tvrđava, nema joj se što zamjeriti. Pri kraju uspona naša se grupa odvojila u nekoliko manjih skupina. Nakon što smo se na vrhu svi ponovno sastali, Žac nam je spomenuto odvajanje prezentirao kao eksperiment iz kojega smo trebali naučiti kako nikada ne smijemo podcijeniti planinu, ali ni sebe. Je li lomljenje grupe u skupine uistinu bilo dio većeg plana ili se ono desilo slučajno, ostavlja se na procjenu čitatelju. 🙂

Ručak je bio solidan, barem onima koji nisu došli prekasno i ostali bez graha. Kakav je bio ekipi koja je zakasnila nasreću nisam iskusio. Nakon ručka prebacili smo se na čvorove. Ovaj je put u programu bio dvostruki zatezni čvor. Jako dobar čvor, meni najdraži do tada. Koristi se za spajanje dva užeta različitih debljina i, iako mi još nije zatrebao , svi kojima sam ga pokazao bili su (neironično) impresionirani. Posebno im se svidjelo kako dva manja čvora lijepo “sjednu” jedan na drugi. Naučio sam vezati i dvostruku osmicu (poznatog i kao zečje uši). Također vrhunski čvor, nemam prigovora. Taj smo čvor navodno naučili još na prethodnom izletu, ali ja odgovorno tvrdim da sam ga prvi put vidio na Ivanščici.

Ostatak izleta prošao je prilično mirno. Pogled s vrha bio je izvrstan, palo je slikanje te smo se lagano uputili prema autobusu. Žac je putem podijelio još par savjeta za učinkovitije spuštanje nizbrdo koje smo mi nastojali implementirati. Koliko smo u tome bili uspješni, morat ćete pitati Žaca. Napokon smo stigli do autobusa, presvukli se i uz zabavnu domaću glazbu uputili prema Zagrebu.

Filip Sodić

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)