Osvrt na izlet

Bijele i Samarske stijene (Vihoraški put) dana 6.4.2024.

Svanulo je jutro te dugo očekivane subote, odlaska na Bijele i Samarske stijene. Kao i za svaki atraktivan pohod na nove vrhunce, bus se brzo popunio i grupica od preko 40-tak avanturista pod vodstvom Danijela Bare i 8 pratećih vodiča krenula je put Velike Kapele. Već po jutru se znalo da je dan kao stvoren za prirodu, planinarenje i uživanje.

Prva putna kavica, a za neke i doručak odrađeni su, i evo nas na makadamskoj cesti gdje se naš samouvjereni vozač autobusa penje po uskoj cesti, taman podešenoj za njegovu širinu prema točki našeg polaska. Nogice i ruke smo rastegnuli i lagano krećemo kroz šumu prema očekivanim Bijelim i Samarskim stijenama. Mnoge ekipe su već pohodile ovaj lokalitet i već smo unaprijed bili pripremljeni na fascinantnu prirodu koja nas je tamo i dočekala.

Prvi uspon je krenuo, naš Danijel je postavio tempo, što bi rekli u narodu, nema labavo. Priroda presavršena. Imaš osjećaj kao da si u nekom dobro režiranom filmu sa pregršt dobrih efekata, mahovine po kamenju, drveća koja kao da rastu iz samog kamena, sunčane zrake koje se probijaju kroz krošnje…savršenstvo na dlanu. Stižemo na prvu prepreku, lagani spust s koordiniranim ručicama i nogama niz stijenu .Gledam kako iskusni to rade, uključujem mrvicu više snage nego sam očekivala da ću trebati i uz pomoć Braneta (vodiča) prvi spust odrađen i krećemo dalje.

Kad si u prirodi ne gledaš na vrijeme jer uživaš , no, lagano osjećam da mi fali kondicije kao da hodam već 2 dana. Ne smijem naglas to ni izgovoriti ali po mome tempu mislim da ekipa to kuži. Teren postaje zahtjevniji i zahtjevniji , skačem ja po tim nekim stjenicama, provlačim se u tom nekom rascjepu između njih dvije i čini mi se sve više i više da ulazim u igricu Super Mario. Što idemo dalje to je viši level, a za nagradu dobivaš veću dozu adrenalina. Nad glavom, lagani upitnik:“ Jel meni ovo baš trebalo?“.

Ali cooliram se ja, super sam u glavi, pa baš sam to očekivala (ahaa).Vidiš svi se snalaze pa misliš i ti ćeš. Na pojedinim dionicama hodanja, teren je mokar , stijene sklizave i baš meni uvijek fali tih 5cm da su mi duže noge, da lakše svladam te stijene. Ako sam ikad patila zbog vlastite visine nakon ovog pohoda koliko sam se tamo rastezala ,sigurno sam dobila i skoro 10 cm. Ako mi sve u životu propadne još me čekaju manekenske vode.Ali kao i u svemu u životu, ne odustajem lako. Što bi selo reklo? Da nisam uspjela!

Nema šanse. Stisni zube , gledaj teren širom otvorenih očiju i vozi dalje. I dok se ekipa zabavlja, pojedinci pjevaju, mladost lepršavo skače po tim stjenicama u meni se lagano već stvara osjećaj lavice koja se bori sa svojom lovinom da ju obori sa nogu. Baterija mi se troši, snaga opada ali koncentracija raste i snaga uma jača jer tu si gdje si, povratka nema. Ekipa vesela, čila i poletna već na vrhu Bijelih stijena, fotkaju se i smiju, a ja pred sajlom mučim sebe, mučim sajlu, a bome i vodiča Fabijana. Mislim da sam taj dan imala zovi Jokera više nego bilo koja igra koja daje tu opciju.

Prvi pokušaj penjanja na vrh sajlom nešto mi bezuspješan. Guza teška, ruke slabe i naravno, fale centimetri u nogama. Okay, podnosi to Fabijan vrlo đentlmenski sa mnom, traži novi , lakši uspon prema vrhu ali nema. Mi ga ne vidimo. Što ćemo? Ajmo na sajlu pokušaj broj 2. Vuci-potegni, rasteži noge, daj mi Bože duže noge samo ovaj put i evo mene gore pri vrhu ali ne i na vrhu. Zadnji detalj tog uzdizanja i ne ide guza gore.

Gleda Fabijan mene, gledam ja njega i što će čovjek. Ne ostaje se ni njemu tu, gdje jesmo. Muški zasuče rukave i pruži mi ruku, povuče gore i gle, svanulo mi sunce. Stigla na vrh, Bijele stijene osvojene. No, dok sam se ja popela gore, ekipa već skuhala čobanac, žene ispekle kolače…odmorili svi po pola sata i oni kreću. Oni kreću…ide se dalje. Wtf. Vihoraškim putem idemo prema Samarskim stijenama i stižemo na potez tzv. ljuske.

Kakva sad ljuska? Okay, već mi ime govori da dolazi opet neki sjeb za mene.Bijaše ovo već PRO level. Za neko divno čudo ili sam možda bila u bunilu od šoka pa se ni ne sjećam više, prođoh i to. I taman mislim evo , gotovo je, sad kreće zen, kad ono…jao meni penji se uz stijenu koja ne bijaše baš suha, posebice meni na začelju kolone kad su je već svi pregazili. Dobro gledaj mjesto gdje ćeš ruku stavit, prebaciti nogu sad jednu sad drugu i već pri kraju kad misliš može se, opet izazov – savijaj se u leđima , učvrsti se nogama na stijeni, dodaj ruku vodiču i provuci se ispod te neke stijene koja ti visi iznad glave.

Možeš ju jedino svladati plešući Linđo ili ju razbijaš glavom, pa tko jači bolje prolazi. Čim Vam ovo pišem, skužili ste. Izabrala sam Linđo. Da mi je netko rekao da sam toliko gipka i savitljiva , da imam „savršeno“ tijelo koje me sluša kad treba, ja bi mu sigurno rekla da odleprša u poskocima.E da, rekao je na početku pohoda Bara da je vrijeme kad se poskoci bude pa da malo pripazimo. E da sam još na neki poskok naletjela, vjerojatno bi mu glavu odgrizla. No, gle čuda ili tolike doze adrenalina u meni da od osobe koja se konstantno žali da nema snage u rukama, ruke odrade svoj posao vrhunski jer prođoh ja i tu prepreku.

Nastavljam dalje ali noge bole, ruke kao da su posuđene, a ne moje, pustim u nekom trenutku Fabijana da se i sam odmori od mene i onim svojim umiljatim, tužnjikavim pogledom, uhvatim pogled Branimira i pomislim ne napuštaj me molim te, kupit ću ti gajbu piva. Okay ovaj dio za pivo nije znao  jer da je znao, vjerojatno bi me i na leđima nosio. Poput Hobita nastavljamo ka Ratkovom skloništu, priključujući Marka koji kao naša metla nije baš ni imao mogućnost izbora. Idemo prema našoj ekipi koja je bila dvije svjetlosne godine ispred nas. I tako u jednom trenutku zove Ljuba Marka da vidi gdje smo mi, a Bara se ubacuje da kad dolazimo ne budemo panjevi već da ponesemo svako po jedno drvo za sklonište.

Ma, nema bada Bara, nismo ni mislili doći opušteni, baš sam refreshana u ovoj predivnoj prirodi . I tako Brane odvali za svakog od nas po komad drveta veći i od nas sami jer kad ginemo neka bude to sa stilom. Kod Ratkovog skloništa od siline uzbuđenja, drmnem si jednu rakijicu za unutarnje boli i kad sam načuh da zbog vremena nećemo stići do Samarskih stijena, nema većeg sretnika od mene. (hihihi).Dalje znate…lijepim putićem krenuli smo prema busu, pa na zasluženu pivicu i besplatni rižoto.

I za kraj, kao i svaki Oskarovac svojeg novog životnog postignuća, zahvalila bi se još jednom na nesebičnoj podršci svim vodičima ovog našeg izleta što su mi pomogli da uspješno svladam ovaj izazov pred sobom i pomaknem svoju osobnu granicu i postavim novi limit.

Vaša Anamarija