Osvrt na izlet

VITOSHA – BUGARSKA  05. – 09.05.2026.

Pet dana Bugarske, planina, spa i jedna skoro pa diplomatska kriza zbog igrice

Dana 05.05. poslijepodnevnim letom iz Zagreba za Sofiju započela je naša mala bugarska ekspedicija – pet dana planinarenja, druženja, smijeha, žuljeva i ozbiljnih rasprava oko toga tko je u pravu, a tko u krivu, a sve zbog jedne obične društvene igrice. Cilj nam je bio osvojiti planinu Vitoshu, vulkanskog porijekla, smještenu tik uz Sofiju i toliko pristupačnu da čovjek pomisli: “Ma što to može biti teško?”

Već na samom početku putovanja imali smo i posebnog putnika među nama – našu Mateu kojoj je ovo bio prvi let avionom. I dok su neki rutinski tražili mjesto za ručnu prtljagu, naša Mateica budno je pratila svaki zvuk motora, svako paljenje lampice i svaki trzaj aviona kao da sudjeluju u dokumentarcu “Sekunde do katastrofe”.

No sve je prošlo odlično i moramo priznati da je prvi let podnijela junački.

Prvu večer smjestili smo se u hotel “Jasmin”, puni entuzijazma i snage. Svi smo izgledali kao profesionalni planinari, došli na svoju zasluženu večericu nakon napornog puta. Upoznali smo  lokalnu ekipu koja nas je savjetovala što da jedemo i koje crno vino da kušamo. Naravno da smo ga poslije tražili po svim restoranima i konzumirali ga u umjerenim količinama, ne zato što nismo imali novaca već nismo znali što nas sutra čeka – kakav nam je izazov pripremio Joža. I sami smo sebe iznenadili tom samokontrolom u popuštanju kočnica do kraja.

I dok se poslije večerice ekipa smjestila po sobama i veći dio njih mirno odmarao i psihički pripremao za sutrašnji uspon, samo oni najhrabriji upustili su se u kasnovečernje motanje “užitaka” za naredne dane. U strahu da nas ne ulove i ne uzmu to naše blago, skrili smo se u sobu našeg glavnog dilera i proizvođača tog užitka i brzinski motali u specijalnu ambalažu da nam roba izdrži što duže dana na suncu, kiši, snijegu ili štogod nam prethodilo narednih dana. Naravno, govorimo o poznatim energetskim pločicama naše Tine. A na što ste vi pomislili?

Već 06.05. rano ujutro krenuli smo sjevernom padinom Vitoshe prema vrhu Del Kamen (1862 mnv).

Uspon nije bio šala – borili smo se s nagibima, sklizali niz teren, pomicali srušena stabla po stazi, bježali divljači koja nas je gonila od početka staze… Ukratko, pokušali smo ukrotiti prirodu – NE. Ma, ne vjerujete baš sve na prvu.

Naravno da nas je dočekao savršen sunčani dan, a naš Joža postavio je taman takav tempo da nitko nije umirao uzbrdo, nego smo stvarno mogli uživati u svakom pogledu na predivne brzace i vodopade rijeke Bojane, proljetnu bukovu šumu i onaj svježi planinski zrak koji te podsjeti zašto zapravo ideš u planine, a ne ostaješ doma gledati vremensku prognozu iz kreveta.

No osim što je uspješno vodio grupu, Joža je putem vodio i tihu osobnu bitku – s obožavateljicama.

Njegov egzotični izgled očito nije prošao nezapaženo pa su ga djevojčice putem doslovno opsjedale kao da je balkanska verzija filmske zvijezde. U jednom trenutku ozbiljno smo pomislili: “Ovaj čovjek neće do kraja putovanja ostati s nama.” Da stvar bude ozbiljnija, nije ostalo samo na dječjim simpatijama. Bilo je tu i vrlo konkretnih ponuda od ozbiljnije ženske populacije, slučajnih putnica koje su Jožu gledale kao zadnji komad baklave u izlogu. Jedna ga je žena gotovo spakirala u kofer i povela za Tursku.

Možda bi Joža i otišao… ali čovjek se zaredio nama. Položio je krvnu zakletvu da će nam pokazati sve čari Bugarske i ostao vjeran ekipi do samog kraja. Samo on danas zna što je sve propustio zbog nas, ali barem je dobio grupu planinara koja ga je svako malo zapitkivala:

“Joža, je l’ još puno do vrha?” 😂

Kako smo se približavali vrhu, bjelogorična šuma prelazila je u crnogoricu, a tu i tamo pojavljivali su se ostaci snijega kao podsjetnik da je planina ipak gazda. Pod samim vrhom ostala je samo kamena golet i naši pokušaji da izgledamo svježe za fotografije. Dolaskom na Del Kamen bili smo nagrađeni fantastičnim pogledom na Sofiju. Uslijedilo je pentranje na vrh od samog vrha, o čemu vam nećemo pisati jer ćete doći i otkriti sami, obavezno chillanje, grupno i pojedinačno fotkanje.. Jednostavno, onaj osjećaj zadovoljstva, sreće i ponosa – da, tu sam.

Nakon spuštanja stigli smo u hotel “Moreni”, gdje smo se prepustili čarima SPA centra. Sauna, jacuzzi i opuštanje učinili su da svi zaboravimo na bolne noge… barem nakratko.

To ja zovem savršena kombinacija adrenalina i chilla – prvo planina testira karakter, a onda sauna vraća vjeru u čovječanstvo. Tko to more platiti. Pa svaki izletnik za sebe, naravno.

A onda je došla i ta večer koja će ostati upamćena. Naš pomoćni vodič Antonio došao je spreman s društvenim igricama i predložio igru Codename. Podijelili smo se u timove i u početku je sve djelovalo prijateljski. Smijeh, zezancija, pokušaji pogađanja pojmova, a onda je krenulo ozbiljno natjecanje. Ljudi koji su nekoliko sati ranije jedni drugima pomagali, ginuli na stazi za prvog do sebe sada su se gledali kao suparnici u finalu svjetskog prvenstva.

Bilo je tu svega: optužbi za “nelogične tragove”, teatralnog hvatanja za glavu, igrača koji su demonstrativno odlazili u sobe i nekoliko psovki koje su sigurno odjeknule do Crnog Vrha. Jedan tim je bio uvjeren da ih drugi sabotira, dok je drugi tvrdio da “njih nitko ne razumije jer razmišljaju na višem nivou”. Trebam li uopće naglašavati u kojem sam timu bila?

Ma neću kvariti skromnost… Dovoljno je reći da mi i danas u glavi odzvanja stih Colonie:

“Svijet voli pobjednike.”

Srećom, jutro je ipak pametnije od noći. Već za doručkom svi smo opet bili BFF, dijelili Nutellu i smijali se sinoćnjim “taktičkim katastrofama“.

Dana 07.05. nastavili smo prema najvišem vrhu Vitose – Cernom Vrhu (2290 mnv). Vrijeme je bilo oblačno, uz povremenu kišu, a snježni nanosi na nekim mjestima viši od tri metra. Ukratko, idealni uvjeti da se zapitaš: “Zašto nisam ostao doma gledati serije?”

Ali ništa nas nije zaustavilo. Nakon osvajanja Cernog Vrha slavlje je bilo zasluženo, a kratko smo se okrijepili u planinarskom domu prije povratka u hotel. Sauna i jacuzzi ponovno su odradili terapijski dio, dok je večernje druženje trajalo dugo u noć – ovaj put bez društvenih igara i međunarodnih incidenata.

Dana 08.05. započeli smo spuštanje s planine uživajući u lijepom vremenu i prekrasnoj prirodi Vitose. U ranim poslijepodnevnim satima stigli smo u podnožje i službeno završili planinarski dio avanture.

Smjestili smo se u luksuzni hotel “Kitchen 59” gdje smo se osjećali kao da smo prešli iz dokumentarca o preživljavanju ravno u lifestyle emisiju.

Poslijepodne smo iskoristili za razgledavanje Sofije. Poseban dojam ostavila su starorimska nalazišta Serdike, otkrivena tijekom izgradnje metroa, koja svjedoče o bogatoj povijesti grada. Posjetili smo i veličanstveni hram Sv. Aleksandra Nevskog, čije su freske ostavile bez daha čak i one koji inače slikaju samo hranu i planinarske cipele.

Večer je, naravno, bila rezervirana za noćni život Sofije. Neki su istraživali grad, neki lokalne specijalitete, a neki su samo pokušavali hodati normalno nakon nekoliko dana planinarenja.

Oni najhrabriji uputili su se i u kultni pub gdje se okuplja gay ekipa. Trebalo je zaista imati petlje za ulazak na teritorij gdje su lokalni dečki s besprijekornim frizurama i još boljim modnim smislom odmah počeli odmjeravati nas pridošlice. Oni najodvažniji među nama ubrzo su, skupljajući zadnje atome hrabrosti, pokušavali šarmirati šankere naručujući tradicionalnu bugarsku rakiju, pivicu i tko će ga znati više što sve.

Između glasnog smijeha, dramatičnih gestikulacija i ritmova koji su tresli zidove, postalo je jasno da u ovom pubu nitko ne mari za planinarske žuljeve i umorne noge.

Dana 09.05. jutro smo proveli u Zoološkom vrtu u Sofiji, najvećem i najstarijem zoološkom vrtu na Balkanu. Zahvaljujući pomoćnom vodiču Antoniju saznali smo mnogo zanimljivih podataka o egzotičnim životinjama, iako smo nakon pet dana zajedničkog druženja već i sami mogli biti dio postave – posebno oni koji nisu spavali zbog Codename igrice.

U ranovečernjim satima sletjeli smo u Zagreb puni dojmova, umorni, ali sretni. Rastali smo se uz želju da se što prije ponovno okupimo na nekom novom izletu HPD Runolista.

Za svu čaroliju ovog putovanja veliko hvala našem glavnom vodiču Josipu te njegovim sjajnim pomoćnicima Nikolini, Matei, Antoniju i Luki, koji su uspješno vodili grupu kroz planinu, snijeg, spa centar i emocionalne posljedice društvenih igara.

Samo za vas: Nikita tzv. Columbo iliti kapetan duge plovidbe i Anamarija – jednom slavonska lola, uvijek je lola

Anamarija B-N.