Osvrt na izlet

Veliko Rujno – Vaganski vrh  21./22.3.2026.

 

KAKO JE PROLJEĆE POSTALO ZIMA I KAKO SAM OSVOJILA JACKPOT

Veliko Rujno 1. dan

Već duže vrijeme želja mi je vidjeti Veliko Rujno i legendarnu gospođu Milku o kojoj sam toliko toga lijepoga čula. Smještaj kod gospođe Milke je navodno nešto što svaki planinar mora bar jednom u životu iskusiti. Pa eto, konačno i ja putujem za Veliko Rujno. Dvodnevni izlet, kondicijski prilično zahtjevan oba dana, ali ovaj put ne propuštam priliku.

Imala sam sreću (čitaj dovoljno brzi prst) prilikom prijave, s obzirom na to da nas ide samo 18 tj. dva kombija. Zborno mjesto Velesajam, ranom zorom, nije se baš nešto puno spavalo, ali računam na kunjanje u kombiju. Temperatura prilično niska, do zadnjeg časa sjedim u autu, ne dam se van. Ekipa se skuplja, kombiji stižu, vodiči nas smještaju po vozilima. A onda lagana vožnja do prvog odmorišta gdje se konzumira sve ono što je čovjeku potrebno da se koliko toliko razbudi. Već sada se može vidjeti da se okupila super ekipa, ima tu poznatih, manje poznatih, ali i onih koje prvi puta vidim. Svi u odličnom raspoloženju. Veseli nas i spoznaja da će vrijeme ipak biti bolje nego što su najavljivali, mada je snijeg od prije nekoliko dana zabijelio okolne vrhove. Ali, nema olujnog vjetra, nema kiše i mi smo više nego zadovoljni.

Pohvala našim vodičima-vozačima koji su kroz labirint uskih uličica Starigrada uspjeli naći pravi put za Rujno. Iskoristili smo samo jedan džoker pitaj prolaznika. A susret s gospođom Milkom očito moram još zaraditi. Prvo hodnja, onda smještaj…..kako ne bi gubili vrijeme. I to je u redu. Izlazimo iz udobnosti kombija, dočekuje nas niska temperatura, osrednje jak, ali hladan vjetar i potreba da na sebe navučem svu robu što je imam u ruksaku. A imam je dosta, poznata sam po tome i ljeti nikud bez merino gaća. Suzdržavam se nadljudskim snagama, ostavljam na sebi samo vjetrovku, znam da ću već nakon pet minuta zakuhati. Cupkam i nadam se da će uvodni, pozdravni govor našeg Fabijana biti kratak. Bio je milostiv. Krećemo…..polako se postiže radna temperature bez obzira na to što je teren u početku bez uspona. Sviđa mi se ono što vidim oko sebe, krajolik je surov ali prelijep, baš onakav kakvog sam i zamišljala. Tempo mi odgovara, predaha dovoljno, ne pričam, štedim dah. Izmjenjuju se travnati teren, livade, šuma, sve je nekako uspavano. U hodu saznajem da u grupi imamo i posebnog, vrlo simpatičnog gosta iz Slovenije, Gregora. Ovim putem ga pozdravljam, nadam se da se ugodno osjećao u našem društvu i da nam nije zamjerio povremene pošalice vezane za Slovence (ipak se nismo mogli suzdržati).

I tako, malo pomalo stigli mi i do skloništa Struge. Tu je bio predviđen duži odmor za okrjepu, ali i za stavljanje mini dereza. Dalje se bez njih nije moglo. Izlet koji je trebao biti proljetni pretvorio se u zimski. I baš sam uživala. Vodiči su junački prtili snijeg, na mjestima tako zaleđen da su se tragovi dereza jedva vidjeli. U toj bjelini teško se čovjek može orijentirati i držati se staze. Vjetar i hladnoća štipaju za obraze, tražim deblje rukavice u ruksaku, navlačim kapuljaču još više na lice. U jednom trenutku dolazimo da strme zaleđene padine preko koje, kako kaže Fabijan, ne možemo bez cepina, naveza i ozbiljnih dereza. Ove naše mini dereze mogu poslužiti za popeti Babin vrh koji je samo 20 metara niži od Vaganskog. Njega danas na opću žalost žigomana nećemo vidjeti. A bili smo tako blizu, samo još dva kilometra hoda. Utješna nagrada Babin vrh na kojeg smo jurišali u raštrkanoj formaciji, kako je tko mogao, slobodnim stilom, pokazao se kao vrlo dobro rješenje. Na vrhu se bez obzira na vjetar, hladnoću i oblake otvorio vidik. Grupna fotka i pojedinačna naslikavanja odrađeni su brzinski, čeznutljivo smo pogledali Vaganski vrh u daljini i počeli spust. Polako, oprezno, opreznije nego kod uspona gdje sam na trenutke mislila da mogu poljubiti snijeg koliko je strmo. Čokoladica koju sam putem pokušala pojesti je bila neupotrebljiva, tvrda kao kamen. Prvi pogled na sklonište Struge nam je ozario lica. Iz dimnjaka je izlazio dim. Dvoje planinara je bilo na odlasku, ali su u međuvremenu naložili vatru na kojoj su se oni zimogrozniji (čitaj ja) mogli ugrijati. Odmor za okrjepu i nastavljamo dalje, ubrzo bez dereza.

Još izdaleka vidim naše kombije, brzo presvlačenje i promrzli, ali zadovoljni krećemo prema smještaju. Prolazimo kraj kapelice Gospe od Rujna, nadam se da ću je jednom posjetiti i na Veliku Gospu kada je tu vrlo svečano.

Pred kućom nas dočekuje gospođa Milka, srdačna, širokog osmijeha i mlađa nego sam ju zamišljala. Pozdravljamo se kao da smo tu svaki dan, uvodi nas unutra, da se ne smrzavamo na vjetru. A unutra miline, dvije peći gore, toplo kao duša, a Milka već pristavlja vodu za kavu i čaj. Jedna soba ženska, druga muška, brzinski smještaj, sušenje opreme kod peći, a onda večera. Milkin gulaš je opravdao sva moja očekivanja. Preukusan, vruć, u velikim količinama, serviran uz tijesto i salatu. Nije se štedjelo ni na čemu. Nakon tako obilnog obroka izbor nije bio velik…..na spavanje ili ostati malo uz peć podružiti se uz “lovačke” i ostale priče.

I nakon mog odlaska u sobu iz koje se već čulo malo teže i glasnije disanje, naši vrijedni vodiči su ostali osmisliti plan za sutrašnju hodnju kako bi izbjegli zimske uvjete od danas.

Ali, to je već neka druga lijepa priča.

Samo ću još napomenutu kako sam “osvojila jackpot”. Naime, kako je pomama za pisanjem osvrta bila ogromna, a kako bi svi “dobili jednake šanse”, gospođa Milka je dobila čast izreći jedan broj. I izrekla je broj devet, to je moj broj s popisa planinara za ovaj izlet. Tako da s njom počinju i završavaju ova dva dana na prelijepom Velebitu. Hvala mu što je bio dobar domaćin, hvala gospođi Milki na toplom dočeku i na jackpotu, hvala našim dragim vodičima na velikoj brizi i trudu i veliko hvala svim dragim ljudima koji su bili dio ove priče.

A Velebitu ću se opet vratiti.

Do nekog idućeg druženja sve vas voli

Ljiljana

 

Oko Stražbenice (puni krug od Velikog Rujna do kanjona Velike Paklenice i natrag preko Stražbenice na veliko Rujno)

  1. dan

Gospođa Milka koja nas je ugostila u svojoj kući meni je bila pravo osvježenje i melem za dušu. Njena vedrina i osmijeh dobrodošlice potaknuli su me na razmišljanje. Unatoč umirovljenju ona se ne predaje. Nastavlja vrijedno raditi, dočekivati planinare i sve ostale željne prirode, izlaska iz svakodnevice i ubitačne komfor zone.

Mnogi se osjećaju izgubljeno odlaskom u mirovinu. Suočavaju se s činjenicom da su odjednom „stari“, „nepotrebni“, djeca i ostali članovi obitelji nemaju vremena za njih; gube samopouzdanje, a neki postanu i depresivni. Život im se promijeni gotovo preko noći i ostaju bez jasno definirane svrhe svojeg života, osamljeni, izolirani i bez osjećaja pripadnosti.

Kako umanjiti stres odlaska u mirovinu? Kako ostvariti povezanost, osjećaj zajedništva? Kako steći nova prijateljstva i povezati se s mlađim generacijama?

Jedno od rješenja svakako bi bilo započeti s planinarenjem dok ste još u radnom odnosu; u početku sudjelovati u nekim laganijim izletima. Osvijestiti da je na nama samima odluka što želimo u svojem životu i kako se pobrinuti da ne ostanemo „sami“.

Ljudi koji se uključe u zajednicu i započnu neku fizičku aktivnost primjerenu svojim mogućnostima obično su boljeg fizičkog i mentalnog zdravlja. Nađu se u poticajnoj sredini koja ih prihvaća i ostali planinari se ljubazno odnose prema njima, lakše zadržavaju pozitivan stav prema sebi, percipiraju se sposobnima i ne smatraju da će biti lošiji na planinarskom izletu jer su starije dobi. Vješti vodiči nađu načina da se ljudi starije dobi osjećaju prihvaćenima, ponudi im se možda neka lakša opcija kretanja, a na kraju druženja osjećaju se ispunjeni i zadovoljni.

I zato, nemojte oklijevati, pronađite neko sebi najbliže planinarsko društvo i okrenite novu stranicu svojega života!

Ivana L