Osvrt na izlet

VITOSHA – BUGARSKA 14.-18.5.2025.

Bugarska ekspedicija: epizoda 1 – Sport Billy i pakiranje iz noćne more

Pripreme za Bugarsku krenule su spektakularno – Josip, naš glavni vodič, održao je prezentaciju o tome kako se spakirati za Ryanair. Iskreno, djelovalo je kao epizoda Sport Billyja.

“Vidiš ovu malu torbicu? E pa – sve ovo stane unutra!”

Jasno, ja nemam tu njegovu čarobnu torbu pa sam sljedećih nekoliko tjedana provela u klasičnom “panika-modu”, razbijajući glavu kako ću se, pobogu, spakirati?! (Spoiler: nepotrebno!)

Na kraju sam sve nagurala u relativno mali ruksak – da, naravno da je novi jer sam isti takav vidjela kod Živka. Kao i packing cubes. Živko je moj idol.

I uspjeli su i svi ostali – kolektivna pobjeda!

Epizoda 2: Čim smo sletjeli – šok…

Okupili smo se u srijedu, 14. 5., na aerodromu u Zagrebu. Ruksaci su se pročekirali, dio stvari završio je u zajedničkoj prtljazi, a mi smo sretno poletjeli prema Sofiji.

Let ugodan, svega sat i pol, taman da ne stigneš ni zadrijemati ni pojesti sendvič.

No, čim smo sletjeli – šok! Štrajk javnog prijevoza! Josipu su planovi pali u vodu, ali brzo se snašao – malo šopinga za hranu i nešto sitno pića da se lakše podnese stres.

Unatoč svemu, stigli smo do restorančića s fenomenalnim pogledom na Sofiju, nahranili dušu i želudac pa krenuli put prvog hotela – smještenog u šumici podno planine Vitoshe.

Epizoda 3: Horror story

Tu je naša druga izletnica prigodno odlučila podijeliti kratku horor priču. Prigodno, jer hodali smo do hotela šumskom cestom po mraku i pod naglavnim svjetiljkama glave su nam bile inspirirane na svakakve straši-priče. Pa evo i njezine, koja se stvarno i odvila nešto kasnije u hotelu:

Did I ever tell you about the time I went backpacking throught eastern Europe?

Kada smo došli u prvi hotel u podnožju Vitoshe po mraku svi smo se složili kako bi Stephen King tu imao materijala za pisanje. Mislim da smo bili sami u hotelu, bar se tako činilo. Smjestili smo se u sobe, moja cimerica je bila u kupaoni kada se čulo kucanje na vrata.

„Please open the door“, rekao je muški glas iz mračnog hodnika.

„Who is it?“, pitala sam, ali s duge strane se opet čulo:

„Please open the door!“

Stajala sam ispred vrata i duboko dvojila da li da otvorim ili ne. Ipak sam otvorila.

„Here is your towel“, rekao je muški glas iz mračnog hodnika.

Ok, možda nije za Stephen Kinga, ali Douglas Adams bi sigurno imao što za reći, ipak je on uvijek govorio: Don’t panic, bring a towel!

Epizoda 4: Počinje novi izazov, pardon, dan

Svanulo je sunčano jutro na Vitoshi. Dok smo se okupljali ispred hotela pogledom nas je pratila najdeblja narančasta mačka koju možete zamisliti. Ona je ostala lijeno ležati, a mi?

Mi smo krenuli na uspon. Sa svim stvarima. Uzbrdo. Ka vrhu planine (okej, skoro vrhu). I da vam budem iskrena – čim smo krenuli, bilo mi je teško. Deset metara i već razmišljam što ja radim ovdje, tko me na ovo nagovorio i kako, ZAŠTO sam mislila da ću tri dana planinariti kad ne mogu ni do kante za smeće?

Zagrijala se jesam, ali lakše mi nije bilo.

Uspon iz pakla. 😀

Staza prekrasna, vodi kroz šumu, miris borovine, ptičice cvrkuću… ali to traje. I traje. I traje.

Konačno smo došli do hotela, popili kavu, posjetili WC u kojem nitko nije znao oprat ruke jer su vodoinstalacije u Bugarskoj ispred svog vremena – za otuširat se tamo treba znat složit Rubikovu kocku u 15 sekundi. Inače ostaješ suh. Čekirali smo se u sobe, izvadili gotovo sve iz ruksaka i idemo dalje.

Epizoda 5: Izgaramo za planinama

Vrijeme savršeno – sunce + vjetar = idealna kombinacija za opekline prvog stupnja. I naravno, ja sam uzela kremu sa zaštitnim faktorom. I? Nisam se namazala.

Al’ sam je imala. Jel’ to nešto vrijedi?

Penjemo se do Kamen Dela – vrh s najljepšim pogledom na Sofiju (iako Dijana tvrdi da postoji još ljepši, ali nismo tamo stigli – pa je ovaj ipak pobijedio). Slike, oduševljenje, klasika.

U jednom trenu Pero kaže da će pocrveniti jer se nije namazao, a ja: “Evo ti moja krema.” I? Nije se ni on namazao. Ni ja. Ni Petra koja nas je slušala.

Slijedi novi uspon – Crni vrh, 2290 m.

Ne pretjerano strm, al’ duuug i s konstantnim vjetrom koji te šiba kao da si na regati. Ovo opet traje sto gladnih godina.

Na kraju se ipak dočepamo vrha, grijemo se u planinarskom domu, klopamo, neki istražuju misteriozni WC u podrumu (iskustvo za sebe) i krećemo nazad.

Dan zaključujemo s 23 pređena kilometra i cca 1500 metara uspona.

Ja? Jedva čekam kišni dan da testiram spa ponudu hotela. I da me nitko ne tjera uzbrdo. Bar na jedan dan.

A svi mi, iskusni planinari, završili smo dan crveni k’o rakovi jer – naravno – nitko se nije namazao. Navečer smo se valjali od smijeha, gledajući jedni druge i naš kolektivni planinarski fail.

Epizoda 6: Treći dan odmorko uz spa, puuuno spa

Nakon što smo prethodnih dana odradili poštenu planinarsku kilometražu, petak je bio dan koji se u našem malom planinarskom rječniku zove: “aktivno ne radimo ništa”. I taman kad smo pomislili da ćemo možda ipak nešto planirati, nebo je odlučilo za nas – kiša je romantično (ili dramatično, ovisi koga pitaš) padala cijeli dan.

Smjestili smo se u hotel s četiri zvjezdice – da, četiri! Ne znam čime smo to zaslužili, ali neka. Ujutro je bilo standardno buđenje, doručak koji smo svi barem tri puta ponovili jer… pa doručak je bio top.

I onda – sauna, jacuzzi, masaže, malo teretane (više zbog savjesti nego potrebe), i naravno – cjelodnevno izležavanje koje je vrlo brzo postalo kolektivni sport.

„To je mojih prvih devet puta da sam bila u sauni. Probali sam sve saune koje su bile tamo i onda odmarali na ležaljkama s pogledom na šumu i Sofiju u daljini. Bio je baš opuštajući dan uz dobro druženje s odličnom ekipom. Težak život, red saune pa red hrane i druženja. Navečer nas je vodič pozvao sve u svoju sobu pa smo imali mini maturalac. Čini se da je dan odmora bio pun pogodak za nastavak planinarenja sljedeći dan“, potvrđuje zadovoljna izletnica koja je uvjerljivo rekorderka u disciplini zvanoj spa.

„Druženje je bilo pravo – od dvosatnih filozofskih rasprava u jacuzziju (“Zašto su svi ručnici bijeli?”) do natjecanja tko će najduže izdržati u sauni, a da ne počne pričati o planinarenju. Večer je završila uz smijeh, vino i još malo opuštanja. Ukratko – petak je bio dan za punjenje baterija i to na all inclusive način“, ovako glasi recenzija #2.

Epizoda 7: Dan za amo još malo planinariti pa nagrada

Subota nas je vratila u akciju – ipak smo mi tu došli i zbog hodanja, ne samo wellnessa. Nakon doručka smo se zaputili prema Sofiji – hop na stazu prema vrhu Kamen Del. Put je vodio preko prekrasnog Boyana slapa gdje smo se malo zadržali jer je trebalo napraviti mini Instagram session.

Uspon je bio taman – dovoljno izazovan da nas podsjeti da smo planinari, ali ne toliko da bismo se požalili. Vrh je ponudio pogled koji vrijedi svakog znoja, a mi smo si dali pet jer smo službeno zaradili ručak.

A ručak… eh. Nismo ni sjeli, a već smo naručili kao da nismo jeli tjedan dana. Bio je to jedan od onih ručkova koji te natjeraju da zaboraviš da moraš kasnije hodati. Na sreću, nismo više hodali, nego se fino prevezli do hotela u centru grada, kratko predahnuli, otuširali se i onda krenuli u večernji đir po centru Sofije.

I sad highlight večeri za mene – Hram svetog Aleksandra Nevskog. Da me netko pita što mi je bilo najimpresivnije na cijelom izletu vjerojatno bih prvo rekla jacuzzi, ali odmah zatim ova crkva. Ogromna, dostojanstvena, tiha i prekrasna iznutra. Mozaici, prijestolja, povijest – sve u jednom. Čak i ako niste fan sakralne arhitekture, ovdje zastaneš i gledaš.

Poslije toga – svatko svojim putem. Netko u restoran, netko na piće, netko u šetnju, netko u krevet. Nedjelja je brzo stigla, doručak, kava, metro, aerodrom – i hop, natrag u Zagreb, s glavom punom uspomena i nogama koje su zaslužile još jedan dan u onom hotelu.

Odjavna špica

Ovaj izlet bio je kombinacija svega što volimo – prirode, klope, smijeha i malo luksuza. Iako smo došli kao planinari, otišli smo kao ekipa koja zna i kako se odmara i kako se uživa. Preporuka svima koji žele vikend koji nije “samo” vikend. A ja? Ja ću se sigurno još jednom vratiti u Sofiju.

Anamarija, Kristina i Marija