Osvrt na izlet
Veliki Bitoraj dana 13. 4. 2025.
Nedjelja, 5:45 ujutro – dok se Zagreb još rasteže i zijeva, na istočnom parkiralištu Velesajma okuplja se šarolika ekipa HPD Runolist. Plan: pohoditi Veliki Bitoraj, 1386 metara visoki goranski klasik, poznat po stijenama, šumama i buri koja mu je dala ime. Autobus je bio pun entuzijasta, ruksaka i, naravno, onih koji su još uvijek pokušavali pronaći lijevu gojzericu.
Nakon tradicionalne jutarnje kave na Kupjaku, krenuli smo iz Brestove Drage. Prvi kilometri prošli su u revijalnom tonu – asfalt, lagani makadam, šala na račun kondicije i komentari tipa “ma ovo je lagano, prava šetnja”. Naravno, to je trajalo dok nismo ušli u šumu i počeli uspon prema grebenu Burnog Bitoraja. Tada su šale zamijenili zvuci teškog disanja i povremeni pogledi prema nebu u stilu “zašto ovo radim dobrovoljno?”.
Ubrzo nas je priroda podsjetila da je Gorski kotar uvijek spreman iznenaditi – lagana kišica počela je rominjati, taman toliko da svatko iz ruksaka izvuče kabanicu i da frizure poprime “planinarski chic”.
Pod vodstvom naše neumorne Antonije, krenuli smo prema grebenu Burnog Bitoraja. Uspon kroz gustu šumu i preko stijena i korijenja bio je pravi užitak – kiša je samo naglasila mirise šume i dodala izletu onu dozu avanture zbog koje se kasnije ima što prepričavati. Dok smo hodali kroz šumu, naišli smo na prave zelene tepihe medvjeđeg luka. Neki su ga nabrali toliko da su na povratku izgledali kao da se vraćaju s tržnice, a ne s planinarenja.
Na samom vrhu dočekao nas je pogled koji vrijedi svake kapi znoja – šumski ocean Gorskog kotara i osjećaj da smo barem na trenutak iznad svakodnevnih briga. Metalni žig je uredno otisnut u planinarske knjižice, a mobiteli su izvadili selfie mod.
Za razliku od planirane rute, Antonija je odlučila začiniti izlet i napraviti pravu kružnu stazu – umjesto do skloništa Bitorajka, vratili smo se točno do mjesta gdje nas je autobus ostavio. Tako smo elegantno izbjegli klasičnu “gdje nam je sad bus?” paniku i zaokružili izlet na točno 15 km – ni metar više, ni manje!
Povratak prema autobusu prošao je u znaku laganog umora, ali i zadovoljstva. Kiša je davno posustala, a mi smo uživali u zelenilu, svježem zraku i osjećaju zajedništva. Ručak u Fužinarskoj kući bio je zaslužena nagrada, a razgovori su se već vrtjeli oko novih planinarskih izazova.
Zaključno, Veliki Bitoraj nas je dočekao s malo kiše, puno zelenila i još više dobrog raspoloženja. Hvala vodičici Antoniji i pomoćnim vodičima na besprijekornoj organizaciji, a ekipi na odličnoj atmosferi i šalama koje ni kiša nije mogla pokvariti. Sve u svemu, 15 kilometara čistog planinarskog užitka – do sljedeće avanture, vedro i suho (možda)!
Josip M
