Osvrt na izlet VELIKA DUVJAKUŠA (DINARA) I ČAVNOVKA (PROMINA) 12. i 13. RUJNA 2020.

Velika Duvjakuša (Dinara) i Veliki Troglav – 12./13. rujna 2020. godine

Kak se bližio vikend tak je kod većine onih koji su se odlučili na ovaj izlet rasla nervoza. Plan je bio malo prohodat Dinaru i Prominu, a spavanje je trebalo bit u šatorima oko planinarskog skloništa PUMA na Dinari. Nekima je ovo trebalo bit prvo spavanje u šatoru uopće pa je planiranje svega u startu bilo posebno popraćeno s onim vječnim pitanjima, kak se spakirat, što sve ponjet, kolko bu ruksak težak, kak bum ja to…

Izlet je organiziran tak da se za zainteresirane sudionike oformi WhatsApp grupa u kojoj se sami dogovaramo tko bu s kim putovao, dijelio šator i sve ostalo. Tako su dan prije izleta krenule foto prepakiranih ruksaka s popratnim porukama iz kojih se dalo iščitat da bu bilo zanimljivo… hehe… Nekako se stekao dojam da se noć prije puta ne bude baš mirno spavalo, a buđenje je bilo dosta rano.

Budilice, alarmi na mobitelima su počeli zvonit, kako kome, al uglavnom svima oko 04,00 sati i oko 05,00 se grupica od 14 sudionika izleta lagano uputila s četiri vozila iz pravca Zagreba prema Kninu. Kojim putem je tko vozio to samo on zna, al svi smo se okupili oko 08,00 – 08,30 sati u restoranu Tri Lovca u Kninu.

Popila se kava i oko devet – pol deset se krenulo dalje prema mjestu Ježević i zaselku Sutina, gdje smo makadamom vozili jedno kraće vrijeme i na prikladnom mjestu parkirali vozila. Tu je sve počeo, zadnja kontrola ko kaj ima i ko kaj još treba uzet, pa zadnja prepakiravanja ruksaka i konačno spremanje za polazak.

Vrijeme je bilo suho, sparno i vruće. Izrazito vruće! Mislim da je to bio najtopliji dan ove godine. Dok sam obukao gojze, izvukao ruksak iz auta, pregledao i zategnuo sve kaj treba, bio sam već sav mokar od znoja, a da se još nisam ni pomaknuo. Prije polaska vaganje i fotkanje težine ruksaka. Cca 16-18 kg, kako tko…, moj je bio 23 kg…, nisam ni bio svjestan da sam baš toliko natrpao ruksak, nije izgledao tak velik i težak.

Oko 10,00 sati ruksaci su na leđima, formira se kolona veseljaka i lagano se kreće po makadamu prema početku staze. Nakon nekih dvadeset minuta naš Draž se sjetio da je nekaj zaboravil pa se morao vratit do auta, mi smo lagano nastavili jer smo znali da bu nam vrlo brzo trebao odmor pa ga bumo pričekali kad se dokopamo prvog hlada. Ruksaci nas već ubijaju, a tek – tek smo krenuli. Draž nas je dosta brzo sustigao, no to je platio iscrpljenošću jer se u želji da nas što prije sustigne malo isforsiro, a sunce je zbilja pržilo. A mi još praktički nismo ni krenuli, tek smo se makli s makadama. Aufff… I tak, kolona se počela dalje kretati…, i nikom nije bilo do neke posebne priče. U sebi, većina je bila zabrinuta kak bu se uspentrala do cilja jer sparina i vrućina je jaka, a ruksaci su jako teški i po planu visinske razlike ima puno za prohodat. Nekih 1200 metara.

Plan izleta je za prvi dan bio da se iz Sutune sa 520 m n/v popnemo na Veliku Duvjakušu na 1708 m n/v i onda spustimo do planinarskog skloništa PUMA na 1630 m n/v, pa tu ostavimo dio stvari i odemo na vrh Troglav na 1913 m n/v, pa se vratimo do skloništa PUMA, složimo šatore, prespavamo i drugi dan se spustimo i odemo na Prominu do vrha Čavnovka.

Međutim, kak smo se lagano kretali sve više smo si počeli mislit da bumo sretni ak uopće dođemo do skloništa PUMA. Glavni vodič Mario je procijenio situaciju i našu spremnost. Volje i entuzijazma nije nedostajalo, grupa je bila zdava i vesela, al sunce, vrućina i sparina čine svoje. Težina ruksaka je, kak se ono veli „sve ubijala do bola“ pa je glavni vodič prilagodio tempo na „pole pole“, što bi u Africi na Kilimanjaru značilo polako, polako i hvala mu na tome. Uz to je vrlo odmjereno i dobro procijenjeno prilagođavao sve češće pauze tak da se moglo doć do daha i redovitog uzimanja tekućine. Mislim da je tijekom uspona svak od nas popio bar oko 3-4 litre vode.

Ali Dinara je posebna, vrlo lijepa planina. Kada smo se izvukli iz početne šumice u podnožju i počeli penjati sve više prema vrhu, okoliš se mijenjao i sve nas je sve više i više oduševljavao. Pogledi su izuzetni, a ta priroda, taj kamen to je nešto veličanstveno. Popeti se na Dinaru i hodati po noj je poseban osjećaj. Baš lijep! A tu je bilo i vjetra, kada bi konačno osjetili taj dašak vjetra, vjetar s Dinare, bili smo zahvalni na njemu i lagano hodali dalje prema cilju.

No zbog tog lakšeg tempa vrijeme uspona se produljilo i sve nas je počeo hvatati umor tak da smo do skloništa PUMA stigli poprilično iscrpljeni tek oko 17,00 sati, pa je po pravednoj odluci našeg Maria kao glavnog vodiča došlo do izmjene plana, na Troglav ćemo sutra. Po dolasku do skloništa smo se raspakirali, malo odmorili i svi skup otišli na Veliku Duvjakušu koja je na nekih 10 tak minuta od skloništa.

Taj vrh nije posebno izražen, više izgleda kao zaobljena prostrana livada s koje se pruža odličan pogled. Kako je sunce bilo blizu zalaska pružilo nam je famozne, fenomene boje i napravljeno je jako puno lijepih fotografija. Uz to, na tom mjestu nalazi se spomen obilježje trideset i jednom pripadniku 7. BRG „Pume“, koji su poginuli na širem prostoru Dinare. Spomen je napravljen od manjih kamenih blokova na kojima su uklesana imena poginulih boraca, a u sredini je istaknut blok s likom pume. Tu smo pod vodstvom Maria odali počast poginulim braniteljima i zapalili svijeću, a zatim se spustili natrag do skloništa i počeli pripreme za spavanje.

Traženje mjesta za sklapanje šatora, sklapanje šatora, večera uz pivo i vino koje su neki donijeli bilo je posebno veselo olakšanje poslije ovako izrazito napornog dana. (Sad znamo zakaj su neki imali teže ruksake). Inače, sklonište PUMA je jedno sasvim obično, a potpuno neobično i fenomenalno mjesto. Nijedna slika ne može dočarati koliko je to zapravo lijepo i predivno mjesto. Potpuno opremljeno i stalno otvoreno svima koji tu naiđu da se koriste u dobroj namjeri. Ima struje (valjda solarne ploče – nisam o tome mislio, tek mi je kasnije kad sam došao doma došlo pitanje od kud struja, a ima je), ima mjesta za spavanje s madracima, ima plinsku bocu i kuhalo, ima bunar s pitkom vodom. Dal je kišnica il nije, nije bitno, pitka je i dobro došla jer su neki popili skoru svu vodu koju su nosili. To sklonište je zbilja vrh, Top! Veliko hvala udruzi Dinaridi i svima koji su zaslužni za njegovu izradu.

I tako večernje druženje s distance donijelo je puno smijeha, posebno kada se pričalo o nekom kajakarenju pa je netko umjesto kajakarenja slučajno izrekao „kajakaranje“…, hahhahaha, neki nisu mogli doć do daha od smijeha. Meni je tu večer baš sve bilo izuzetno dobro, svak je bio u svom nekom „điru“, neki su pjevali, neki se zafrkavali, neki čekali rezultat nogometne utakmice, neki se malo zagledali u nebo, neki se malo prošetali oko skloništa, sjedneš malo na obližnju klupicu i udahneš jednom, dvaput duboko, duboko i cijeli svijet je tvoj, nestane sva briga i sve bude savršeno, hvala Vam na tome!!!! Dugo se nisam tak dobro osjećao.

I tako je došlo vrijeme spavanja, polako smo se počeli povlačiti prema svom mjestu odmora. Svi smo trebali spavati u šatorima, takav je bio dogovor na početku pri izradi plana izleta. Nikad se ne zna da li će sklonište biti zauzeto i kolko će ljudi biti unutra pa treba imati plan. Naš plan su bili šatori, al zbog jednog krivog dogovora jedan od nas nije imao mjesto u šatoru, al je zato bilo puno mjesta u skloništu jer je u skloništu bila samo jedna osoba koja nije bila dio naše grupe. Tak da ni s tim nije bilo problema.

No problemi su nastali tijekom noći. Nekima šatori ipak nisu bili ugodni, što zbog neravnine, pa klize u vreći, što zbog hladnoće, što zbog jakog, jakog vjetra koji samo što ne otpuhne šator, što zbog toga što je netko viknuo „gle, vidi medo“. Zbog toga se par ljudi ipak povuklo iz šatora u sklonište, a zbog iste stvari se neki i nisu dobro naspavali pa je ujutro bilo malo nervoze.

Jutarnja kava je u takvim okolnostima neprocjenjiva. Dakle, ta kava je na takvom mjestu uz taj pogled i taj miris jutra na Dinari nešto perfektno. Al ne da naš Mario dugo „kafenisat“. Glavni vodič je reko u 07,30 sati polazak, formira se kolona i kreće se put Troglava. Sada su ruksaci skoro skroz prazni, nosi se samo malo vode, a skoro sve ostalo je na skloništu, jer se vraćamo istim putem.

Put naravno prolazi predivnim krajolikom i dovodi nas do stijene na kojoj je nataknut ogroman cepin kod kojeg je oznaka „Grgina staza“. Tu se kratko odmaramo i fotkamo, pa nastavljamo dalje.

Vrh Troglav je savršen. To je zapravo vrh Veliki Troglav na visini od 1913 m n/v, jer planina Troglav se sastoji od planinskog spleta tri vrha pa se zato i zove Troglav. Ti vrhovi se zovu Mali, Srednji i Veliki Troglav. Pogledi koji se od tuda pružaju su nezaboravni i upečatljivi zbog čistog sunčanog prijepodnevnog nedjeljnog dana. Čini nam se da nam je sve na dohvat ruke, ni ne znam što sve gledamo, bit će da se kristalno jasno vidi Dinara, Promina, Kijevski bat, Cetinsko i Livanjsko polje, Jezero Peruća, Kamešnica. Svi su oduševljeni i nikome nije žao jučerašnjeg truda i muke.

Kratka šetnja nazad do skloništa uz slatko i melodično pjevušenje dueta bračnog para Bara i drugih koji su im se pridružili. Ja sam se eto danas zatekao kak si doma pjevušim neka njihova pjevušenja, mislim da to inače pjevaju Frajle – Meni trebaš ti…, a to uopće nije moj đir.

Po dolasku u sklonište spremanje za silazak i tko je preskočio doručak sada marenda, a kak je prvotni plan izmijenjen jer smo po njemu u ovo vrijeme već trebali bit kod vozila i obnovit opskrbu u nekom od dućana, nekima je ponestalo hrane. No to nije problem. U grupi uvijek ima netko tko ima nešto za podijelit, bila to čokolada il komad kruha, uvijek se nekaj nađe pa se podijeli, a to je zapravo ono što nas povezuje, to je ljepota svega. To je HPD Runolist!

Šatori su raspremljeni, ruksaci ponovo spakirani, al sad nekima osjetno lakši. Krećemo lagano prema dolje. Polako al sigurno silazimo i pogledima punim čežnje ispraćujemo sklonište PUMA i krajolik Dinare. Još jednom, prekrasan je.

Spust je isto bio naporan, ruksaci iako malo lakši, ipak su dovoljno teški da nas pritišću, a sunce i vrućina čine svoje, iako je nekako lakše nego jučer. Neki su se čak pitali jel to ista staza po kojoj smo penjali jučer, jer se nekih dijelova uopće ne sjećaju. Ponovo se pjevuše pjesmice, no umor je prisutan kod svih. Što od jučerašnjeg teškog i napornog uspona, što od nespavanja, a najviše zbog vrućine. Koljena se lagano osjećaju zbog tereta ruksaka, a mene malo bole pete. Neki su čak i žuljeve dobili iako imaju čist dobre gojze. I meni se na silasku počeo javljat žulj.

Gojza je dobra, ugodna, čvrsta, jaka, kvalitetna, čarapa isto, a vrućina je velika, noge se znoje, čarapa bude vlažna, mokra, trenje se stvara i žulj ponekad dođe. No svi smo se sretno i veselo spustili do auta i prihvatili odluku našeg Maria da ne idemo na Prominu. Za to više nije bilo vremena, a mislim da smo svi bili preumorni za još jedan uspon. Ne znam za druge, ja sigurno jesam.

Dogovor je bio da odemo na neku klopu tak da smo završili u restoranu Tvrđava Knin. Klopa je bila savršena, a ona hladna točena piva…, e hladna, pa točena, pa piva. Neprocjenjivo!

Uglavnom, doma smo se vratili potpuno oduševljeni. Izlet je bio famozan i sad kreće ponovno proživljavanje pojedinih trenutaka uz razgledavanje foto, pa do slijedećeg susreta. Vedro!

Danijel W.