GROBNIČKE ALPE – OBRUČ I FRATAR – 19.09.2020.

Hahlić

Dva osvrta na izlet GROBNIČKE ALPE

1. STAZOM PREKO  KOLIC –  HAHLIĆ  –  FRATAR  19.09.2020.

S obzirom na moj nadasve kompliciran odnos s planinama možda ovo nije bio prikladan izlet da se baš ja na njega osvrnem. U svakom slučaju, nadam se barem sebi osigurati poštedu od svih budućih osvrta.

Inače ne očekujem previše od planinarskih izleta osim da ih kako tako uspješno završim. Ne padam u nesvijest od ljepota (jer ih ne vidim od zvjezdica i afana) niti ću zato pisati ikakve hvalospjeve planinama, livadama, šumama, pogledima i konjima. 

Priroda je lijepa i točka. 

Što se tu ima još za reći.

E pa…

Večer prije je bio neki rođendan s kojeg me otjerala snažna glavobolja. Moj odlazak na Hahlić se skoro nije ni dogodio. 

Pokupili su nas oko 6:30 i krenuli smo prema Grobničkom polju.

Kavu smo popili na odmorištu Ravna Gora a na polaznu točku, selo Podkilavac smo stigli oko 9 sati.

Nakon pozdravljanja glavnog vodiča Dejana podijeli smo se u dvije grupe. 

Koja divota!

Jedna grupa od deset brzih, jakih i mahnitih planinara krenula je do Hahlića preko Mutne Doli. U drugoj grupi ostalo nas je deset koji smo krenuli stazom preko Kolci.

Prvi dio puta kretali smo se ugodnom stazicom kroz šumu praćeni zvukovima s Grobničkog motodroma. Već smo poprilično dugo hodali po dobro utabanoj stazi bez markacija sve do table na kojoj je pisalo 1 sat do planinarskog doma Hahlić. 

E tu kreće konstantan uspon. 

Da je ovo bio neki drugi izlet, već bi i ranije pola njih počelo prevrtati očima na moj tempo, pa bi ih ja pustila i otišla se na kraj kolone družiti s Filipovićem. 

Ali!

Ostala sam hodati i ćakulati s Dejanom i polako se penjati svojim tempom. Na pauzama bi se slučajno Ivanu omaklo da stane ispred mene ali se meni nikako nije dalo trčati za leptirićima pa bih ga “šarmantno” otjerala.

Kretali smo se šumom, proplancima, makadamom a jednim kratkim dijelom koristili smo se i sajlom kao rukohvatom. Baš nakon nje našli smo se na velikom proplanku gdje smo se morali zaustaviti i uživati u beskonačnoj travi, buri i pogledu. Polako smo se uspeli do hrbata gdje nas je dočekao tako jaki vjetar da je na trenutke bilo teško ostati na mjestu. Otvorio nam se pogled na Rijeku, otoke, Grobničko polje, divlje konje koji su nesmetano uživali a s druge strane i na naše odredište, šumu u kojoj se sakrio pl. dom Hahlić.

I eto nas. Dočekao nas je vrlo ugodan gospodin koji radi u domu i mi smo se fino raširili po klupama i stolovima i uživali u suncu, hrani i dugoj dugoj pauzi čekajući drugu grupu.

Baš kad smo se uputili dalje na vrh Fratar, eto njih. 

Bili su vidno umorni, rekli su da će nam Mariova faca najbolje opisati kroz što su sve prošli ali smo mi nastavili prije njegovog povratka. 

Do Fratra vodi uspon kroz šumu i traje 50 min. Kako se penjemo tako se kamene gromade povećavaju. Naletjeli smo na par srušenih stabala. Uspon je konstantan. Kada završi šuma nastavlja se penjanje do vrha koji je zapravo jedna velika gomila kamenja i sipara. 

S vrha se pružao još dalji pogled od prethodno opisanog. Ispod se vidio Suhi Vrh, u daljini Risnjak, Snježnik a i vidjeli smo i drugu grupu koja se baš kretala po hrptu na svom usponu na Obruč. Pokušali smo ih fotografirati ali od njih su ostale samo crne točkice, ali smo zato mi bili snimljeni sa svih strana zahvaljujući Ivanu.

Nakon pauze krenuli smo prema domu. Dejan je ponudio, da se popnemo i na Suhi vrh ali kako smo već znali što sve ima na tom vrhu, produžili smo odlučno na grah.

Negdje oko 17 sati vratila se i druga grupa ali ovaj put sam uspjela vidjeti Maria koji je umjesto pozdrava svima obznanio da se vraća u “livadarsku” grupu.

Pametan čovjek.

Nakon odmora krenuli smo nizbrdo krupnim makadamom do auta. 

Ovi brzi i žestoki su se lijepo zaletjeli, malo ih je usporilo fotografiranje konja ali ne previše. Uz pokoje proklizavanje stigli smo u Podkilavac tik prije zalaza sunca u 19 sati na istezanje. Sve skupa smo začinili pivom i palačinkama u Putniku.

Ako se iz ovog mog osvrta ne vidi koliko je bio lijep izlet na Hahlić uvijek možete pogledati fotke ili se sami prošetati do tamo.

Mare

2. MUDNA DOL  – HAHLIĆ – OBRUČ  19.09.2020.

Ovo je bio moj prvi izlet s novoosnovanom visokogorskom sekcijom Runolista. Od grupe koja je na društvenom izletu odvajamo se kod mostića na potoku Zala na Rastočinama iznad Podkilavca.  Već na početku je očita razlika u odnosu na “normalne” izlete društva. Zoki je opalio dobar tempo i tek kod ulaza u kanjon radimo kratku pauzu. Dolazimo do prve prepreke na stazi. Nekih 10ak metalnih stepenica ugrađenih u stijenu i sa strane sajla za pridržavanje. Svi prolazimo bez ikakvih problema. Nakon toga slijedilo je nekoliko detalja gdje je trebalo malo bolje razmislit gdje staviti ruku, a gdje nogu. Kad bi neko malo i zapeo Zoki je spremno uskočio sa savjetima. I inače je Zoki svojevrsni lider naše sekcije i čovjek nevjerojatno volje i entuzijazma.

Kanjon Mudne doli se uspoređuje s Malom Paklenicom no po mom mišljenju Paklenica je mnogo spektakularnija i surovija uz to što je i duža.

Sam prolazak prošao bi bez ikakvog problema da na scenu nisu stupili naši zečevi Flavio i Neno. U atletičkom žargonu to su naime trkači koji diktiraju tempo, vuku ostale i u nekom trenutku odustanu od trke. Jedina je razlika što ovi naši ne odustaju nego vuku do kraja.

Izašli smo iz kanjona prerano i van staze krenuli travnjakom uzbrdo. Mila majko! Nikad kraja! Izgledalo mi je kao da je nagib od 90 stupnjeva. I za razliku od naših brzanaca meni je trebalo dosta dugo. Prvo sam išao okomito na kosinu, pa malo cik-cak, pa četveronoške hvatajući se za travu, pa sam izvadio štapove… Nekako smo se na kraju ipak svi dovukli do manje zaravni na vrhu dotične strmine i polijegali u travu. Moram priznati da mi nije bilo svejedno prilikom ovog uspona pogledati ispod sebe u provaliju.

Nakon kraćeg odmora nastavljamo prema vrhu Vidalj. Na samom vrhu tražim žig i nikako ga ne pronalazim. Iva pokušava pomoći i hvata svježe obojani poklopac od upisne kutije. U nedjelju je na Planinarskom kutku izlašla informacija o markiranju Vidalja. Iva je saznala na ljepljiviji način.

Budući da mi fali slovo D u planinarskoj obilaznici “Abeceda hrvatskih vrhova”, na putu prema domu prijeđem preko Dnića. Dom Hahlić izgleda stvarno lijepo i vidi se da PD Obruč brižno skrbi.

Nešto malo smo tu pojeli i popili pa krenuli prema Obruču. Ekipa s društvenog izleta je nešto prije otišla na Fratar. Po oznakama od doma do Obruča treba 1:30h, a po domaru treba dobrih 1:30h. Flavio i Neno su došli za nekih 50 minuta pa nakon njih Jela.

Ako u Društvu, po uzoru na NBA, uvedemo nagradu za planinara koji je najviše napredovao ove godina će sasvim sigurno pripasti Jeleni #samoljubav Gašpar.

I zadnji iz grupe na Obruč stiže za nekih 1h i 5 minuta od doma. Ima potencijala ta naša sekcija. Pročelnica Ivana je bila zadovoljna. Radiostanicama pozdravljamo našu ekipu na Fratru riječima: “Stavili smo Obruč na čelo da nam ne pada kosa u oči!”. S Obruča smo promatrali kvarnerski zaljev i Istru iz malo drugačije perspektive pa krenuli nazad prema domu.

Spajanjem s Dejinom ekipom s društvenog izleta trebao je završiti izlet visokogorske sekcije. Da tomu ne bude tako pobrinuo se Flavio kojem je bilo malo pa se popeo i na Fratar. Brzo nas je stigao na silasku.

Nedavno me oduševila jedna mudra izreka: “Ako si najpametnija osoba u sobi, u krivoj si sobi.” Povukao bih analogiju i s našim izletom. Ja definitvno nisam bio u krivoj sobi (na krivom izletu), barem što se tiče kondicije. Po mojoj procjeni sam po tjelesnoj masi  bio daleko najteži. Usudio bih se reći da sam od drugog najtežeg na izletu bio teži za barem 1 Vajzijev ruksak. Za one koji ne prate promjene u SI sustavu mjernih jednica uvedena je nova mjera za masu: 1 Vajzijev ruksak = 23 kg.

Nedjelju sam preležao!

Mario

Plan izleta

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *