Osvrt na izlet.
Ugljan, Pašman i Zir 17. i 18.9.2022.
Konačno je došlo to subotnje jutro i moj prvi izlet s Planinarskim društvom “Runolist”! I to dvodnevni, ni manje ni više. Naravno, kako mi je bio prvi put, nisam točno znala gdje se nalazimo, pa me autobus morao pokupiti na stanici južno od Gradskog poglavarstva – zbog čega me i dopala čast da pišem ovaj osvrt. Uskoro smo krenuli na dugo iščekivani put, neki pomalo pospani, neki uzbuđeni. Nakon višesatne vožnje stižemo u luku Gaženica kako bi trajektom došli do luke Preko na Ugljanu.
Tu je kiša već lagano paduckala, neko vrijeme trajala je neizvjesnost hoće li ostati na tome ili će padaline biti i nešto obilnije, što je mogućnost koju je vodič Krešimir odmah i najavio. Tako se na kraju i dogodilo, no kabanice su bile spremne, a i nije bilo tako strašno kao što smo se pribojavali. Na naše veliko iznenađenje, nakon kratke kiše, dočekalo nas je prekrasno osunčano brdo na koje smo se uputili. Težina samog uspinjanja je bila umjerenog tempa, zahvalna za svaku kategoriju planinara.
Kada smo se uspeli na sami vrh Sv. Mihovil, napravili smo polusatnu pauzu uz “ručak iz ruksaka”, koju žesticu i vodu koja nam je bila neophodna kako bismo nastavili daljnji put. Tu je pala i pokoja slikica da obilježnimo plavetnilo mora koje smo gledali pa smo se nastali spuštati dalje. Dok privodimo prvi dan kraju, stižemo u apartmane u kući uz samu obalu u Kraju. Neki su prošli bolje od drugih, pa je tako jedna skupina od deset ljudi – uključujući mene – u potkrovnom apartmanu morala dijeliti jednu kupaonicu, a neke je umjesto kreveta dopao kauč… No dobro, sve se to da izdržati! 😊
Neki su po dolasku u Kraj, unatoč prohladnom vremenu, odlučili iskoristiti možda posljednju priliku u ovoj godini i okupati se u moru, a neki su to učinili i u lijepom bazenu u dvorištu kuće. Uživali smo gostoprimstvo domaćina Vile i izvrsnoj večeru koju nam je pripremio. Uslijedilo je druženje uz Čovječe, ne ljuti se i Uno – ali ne predugo, jer dan je bio naporan i trebalo se naspavati i odmoriti za drugo poluvrijeme. Iako naspavani, nekako se nismo mogli odvojiti od ambijenta i vile u kojoj smo prespavali. Obilno smo doručkovali kako bismo bili spremni za novi uspon, naše sljedeće odredište.
Nakon vožnje trajektom, koja je ovaj put zbog lijepog vremena bila puno ugodnija, krenuli smo lagano prema Zagrebu. Ali usput je trebalo još odraditi posljednji dio izleta – uspon na Zir, prekrasno osamljeno brdo u sredini Ličkog polja, tik uz autocestu. Na putu prema 850 metara visokom vrhu pratila su nas i tri preslatka psa, očito naviknuta na druženje s planinarima koji ih povremeno nagrade komadićem hrane. Nakon relativno laganog dijela staze, jedan dio trebalo je prijeći upotrebom užeta, no sve je prošlo u redu. Mislim da slobodno mogu reći da je uspon na Zir bio kondicijski i tehnički najzahtjevniji dio cijelog ovog izleta, ali i dalje nije bilo preteško.
U svakom slučaju se isplatilo jer pogled s vrha, a i prije njega, doista je predivan, što su mnogi opet iskoristili za fotografiranje. U nedjelju kasno navečer konačno smo stigli u Zagreb. Pokazalo se da mladi vozač autobusa nije nesklon nešto žustrijoj vožnji, što je izazvalo i poneki prigovor. U jednom trenutku, nakon vrlo tijesnog pretjecanja iz suprotne strane, vozač je pod stresom čak morao zaustaviti autobus i izaći na trenutak kako bi se pribrao… Unatoč svemu tome, na kraju smo kući stigli živi i zdravi. Pospani i umorni, ali ispunjeni – za mene prvim, za ostale još jednim – odličnim iskustvom planinarenja s Runolistom.
Vedrina svih i druženje koje sam ostvarila na ovom izletu potaknula me da se više uključim na izlete i s nestrpljenje očekujem sljedeći. Najveća zasluga ipak pripada našem stručnom o nadasve simpatičnom vodiču puta Kreši koji je učinio ovaj izlet potpunim. Ujedno mu se zahvaljujem da mi je omogućio pisanje osvrta. Vidimo se na sljedećem izletu!
Autorica: Marija Davidović
Koautor: Bojan Arežina
