Osvrt na treći izlet OPŠ 10G, Ivanščica 10.4.2022. Hpd Runolist
Proljeće je stiglo!
05:40: Bzzz! … Bzzz! … Bzzz! …
Trapavo gasim alarm za kojeg sam naučio da ako ga stavim u 05:45, kasnim na polazak na izlet. Drugi dan za redom s manje od 6 sati sna. Ljudi su jedine životinje koje sebi namjerno krate san. Dobro, dobro: ajmo, pokret!
Kratko, osvježavajuće pedaliranje kroz još usnuli grad do Lisinskog, a iza dvorane neobično živahan metež jer je uz naš parkiran još jedan autobus. Klupski dresovi školaraca još su skriveni jutarnjim temperaturama i debljim slojevima odjeće, ali naše vodiče se prepozna sa 100 metara. Trpam stvari u već pun bunker, malo se osvrnem okolo i već je polako vrijeme za polazak.
10.4.2022., treći dan p.k., poslije korone. U autobusu vidim preko 40 lica, skoro sva bez maski. Nakon dvije mučne, naporne godine, pandemijske mjere preko noći su popustile i olakšanje skoro pa se da opipati. Vrata se zatvaraju i autobus izlazi na Vukovarsku.
Ivana je odnekud izvukla i pročitala jednu izvornu, domaću legendu o planini i podsjetila me koliko rijetko tako nešto čujem. Puno je ljepote u mitologiji ovih prostora, moglo bi je se više cijeniti i češće čuti. Autoput je u međuvremenu zamijenila glavna cesta, nju manja, manju još manja i nije prošlo dugo, autobus je strpljivo vrludao cestama kojima meni ne bi bilo svejedno prolaziti kombijem. Kapa dolje našem vozaču!
Krećemo u šumu. Početak je jednostavan, a onda brzo postaje strmije i blatnije. Prolazimo posred polja razlistalog medvjeđeg luka veličine nogometnog terena, a par ljudi pita „Miris..? Koji miris?” 😉 Zrak u šumi je fenomenalan. Svjež je i osjeti se u njemu šuma koja počinje bujati. Osjećam ga i krivo mi je što smo mi ljudi toliko slabog njuha: to bi stvarno bio festival osjetila da nam je njuh psa ili medvjeda…
Gore je svježe. Sunce sad već ima snage i grije, ali čim malo zapuše odnekud, brzo se osjeti zrak. Snijeg se još ne da, pokrio je sve.
Što smo do sad naučili o pauzama po putu? Ne valja biti na začelju. Dok se uhvati čelo kolone, oni već polako kreću. Ništa predah/stanka/odmor, ništa piće, ništa jelo. A Pasarićeva kuća, dom kod vrha Ivanščice, ugodan, topao, s karakterom – kao što je to većina naših domova, ili barem onih koje sam ja vidio – ima što za reći po pitanju hrane: plata s kobasicama i svinjskim jezicima, pečeni svinjski jezici, svinjski jezici i kruh, varivo sa svinjskim jezicima…i grah i kobasice. Dakle, 1) grah je bio super i 2) sad mi je prilično krivo što sam propustio probati te svinjske jezike.
No, Ivanščica! 1060 m nadmorske visine. Visina vidikovca otprilike odgovara Burj Khalifi, kićastoj najvišoj građevini na svijetu, samo što je na Ivanščici puno ljepše. Polja, šume, brežuljci, oblaci…koje boje! Na vrhu malo ambulantni i dvostruki zatezni, pa malo vodički i lađarci, red zafrkancije, red pića, red priče pa pokret „nizbrdo”.
A „nizbrdo”, iskustvo nas uči, je rastezljiv pojam i to se nekako više osjeti na pun želudac, ali lijepim smo hrptevima i padinama prolazili. Počeli smo ipak gubiti metre nadmorske visine i snijeg se krenuo povlačiti pred zelenilom i suncem.
Negdje na puno nižim, proljetnim visinama, čekao nas je Belecgrad, vjerojatno jedna od utvrda protiv Turaka kojima je planina bila opasana. Zarastao, djelomično urušen, ostalo je od njega tek malo više od kulise za poneku fotografiju.
A ispod Belecgrada – Belecgrad, planinarska kuća. Još desetak minuta prije nego što smo stigli, čuo se party kroz šumu, zaigrani tonovi harmonike i glasovi koje je pratila. Volim se malo umoriti tako u pokretu, ali volim povremeno biti i negdje na miru. Kuća Belecgrad došla mi je kao bud… – kao naručena, a nije mi se činilo ni da se grupa buni. Volio bih reći da mi je harmonika taj tren bila po ukusu, ali dobro, nije bilo loše i svaka čast Danielu i Ivani na animiranju! Teško je na to uprijeti prstom, ali osjete se od nekih ljudi neke dobre vibracije.
I tako, tabananje do autobusa, šetnjica i ćaska, spuštajući se s planine u kraj u kojem se brežuljci blago valjaju u svim smjerovima, obojani šumama, poljima, vinogradima, vikendicama, dok nismo ušli u mjesto.
X. generacija, 3. izlet – Ivanščica. 😉
Tomislav N.
