Osvrt: Sto žena (i 30 runolistaša) na vrh Mosora 07/08 ožujka 2020.
Više od pola ovog osvrta napisala sam u autobusu, u 9 navečer na povratku u Zagreb, (malo) satrana od dva dana pentranja i spuštanja po vrhovima Mosora, ali jako sretna, puna pozitive i želje bar dio toga ispričam kroz ovaj tekst. Par crtica s našeg dvodnevnog izleta slijedi u nastavku, uz napomenu da je sve dojmove iz doživljaje nemoguće staviti na papir (ali zato uvijek možete s nama na neki od budućih izleta da vidite kako to u praksi i dobrom društvu izgleda). 😊
Naše se društvo ove godine odlučilo pridružiti tradicionalnom izletu 100 žena na vrh Mosora povodom obilježavanja Međunarodnog dana žena. I tako je nas 30 u subotu krenulo put Dalmacije. Naravno uvijek ista drama na samom početku: pokret u 5 ujutro i „što je meni ovo trebalo, mogla sam spavati i odmoriti“ film u glavi. Kiša pljušti cijelim putem, a mi se tješimo da pod Mosorom neće tako biti. I zaista, stigli smo u Sitno Gornje na okretište autobusa koje morate vidjeti svojim očima i biti u busu dok se okreće podno klisure, a iznad provalije – i vrijeme je skroz okej.
Iz Sitnog Gornjeg pješačimo do planinarskog doma Umberto Girometta. Nakon nekih 40 minuta stigli smo na odredište, ostavili višak stvari i pripremili se za uspon na Ljubljan. U domu su nas dočekali najsrdačniji domar ikad, gospon Špiro, te Ante, vodič iz HPD-a Mosor i naš vodič taj dan. Ante je čovjek koji je prošao Mosor uzduž i poprijeko, koji nikad ne daje procjene vremena, koji divno vodi grupu ljudi s kojom prvi put hoda i koji nam je ispričao bezbroj vlastitih planinarskih dogodovština. Dva sata hodanja prošla su za čas i eto nas na Ljubljanu s kojeg puca prekrasan pogled na Split, more i otoke s jedne strane te na Dalmatinsku zagoru i Bosnu i Hercegovinu s druge strane. Iako smo se smrznuli jer je puhala bura, bili smo joj zahvalni jer je razbistrila zrak pa se s vrha vidio čak i Vis. Nakon kraće pauze, vraćamo se prema domu.
Plan je bio po povratku se smjesti u sobe, večerati, podružiti i odmoriti za sutrašnju turu. Ali ovaj dio plana se malo izjalovio. Smjestili se jesmo, večerali također, ali odmorili i ne baš. Druženje se pretvorilo u veseli tulum. Sad dolazimo do jedine zamjerke vezane uz ovaj pohod. Inače naš cijenjeni predsjednik na svaki izlet nosi full opremu (zvučnik, mikrofon, USB-ove s glazbom, društvene igre…), ali ovaj put ništa. Sreća u nesreći je da su isti vikend Mosor odlučiti posjetiti i članovi HPD-a Bilogora iz Bjelovara koji su za razliku od nas imali svu potrebnu opremu.
Hvala kolegama planinarima što su inicirali prekrasnu veselicu u domu i rado uvažavali naše glazbene želje te domaćinima u planinarskom domu na divnoj usluzi i što su se veselili s nama. Iako se „druženje“ malo prolongiralo, na doručak nitko nije kasnio. Ovdje moram zahvaliti našim pomoćnim vodičima, Mariju i Kreši, što su džentlmenski spavali na podu i pritom se dobrano smrznuli kako bi ostatku grupe bilo što ugodnije. Ako ništa, naučili su (a razmislite i vi o tome) da kad se planinari u burne krajeve uvijek treba ponijeti veću za spavanje.
Dolazimo do drugog dana našeg izleta. Budimo se, a vani lagano sibirski uvjeti: udara bura i užasno je hladno. Nakon doručka i malo prije službenog izleta 100 žena na vrh Mosora naša grupa kreće prema Vickovom stupu. Poranili smo jer smo odlučili posjetiti i najviši mosorski vrh – Veliki Kabal. Hodamo, pentramo se, malo smo umorni da ne kažem mamurni, ali ne posustajemo. Nakon dosta oštrog uspona dolazimo do Vickovog stupa s kojeg se opet pruža divan pogled, ali toliko jako puše da smo se jedva uspjeli slikati (bez toga pak ne ide).
Sklanjamo se u zavjetrinu, kratko odmaramo i promatramo kolonu planinara koja se penje od doma prema nama. Nakon kraće stanke, krećemo prema Velikom Kabalu koji izgleda dosta blizu, ali izgled nas je malo prevario. Greben po kojem smo hodali se dobrano produžio, ali lijep i izazovan za prohodati, a pogledi s njega su idilični. Podno Velikog Kabala hodamo po nanosima snijega, a sa stijena vise zaleđene sige (čisto da vam bude jasnije zašto sam toliko puta napisala da je hladno, a ja sam čak i navikla na buru). Veliki Kabal je vrh kojeg krasi veliki drveni križ i s kojeg puca divan pogled između ostalog i na moćno Biokovo.
Opijeni pogledima lagano krećemo prema domu u nadi da će još biti graha kad se spustimo. Ono što nismo očekivali je jako zeznut spust od Kabala prema domu. Strmina, blato i jako skliske stijene zahtijevale su dodatan oprez. Tu dolazimo do naše Vesne, čiji smo tempo svi pomalo pratili i kojoj između ostalih možemo zahvaliti što smo sigurno stigli do doma. Ispred doma više od 200 planinara (po mojoj procjeni), jedu grah, sunčaju se, ženama se dijele karanfili – teško veselje. Odmorili smo, pozdravili ekipu, pokupili stvari i krenuli u Sitno Gornje prema autobusu i lagano put Zagreba. Pritom nas je sunce počastilo prekrasnim zalaskom.
Tko god da je rekao da planine liječe, nije lagao. Dva divna dana šetanja i pentranja po Mosoru su iza nas, vjerujem da smo svi napunili baterije i vratili se veseliji i opušteniji u Zagreb. Hvala našoj glavnoj vodički na organizaciji ovog izleta, svim pomoćnim vodičima što nas uvijek čuvaju (a poneke i kude :D) i svim divnim kolegama planinarima koji su uvijek spremni pomoći.
Jelena G.
