Osvrt na izlet:
Staza krša i kuša, Ljubavna staza – 14.02.2021.
Kamen, krš i kadulja
Kamen, još jedan kamen, šiljasti kamen, obli kamen, kamen koji se pravi mrtav pa oživi taman kad staneš na njega, kamen u obliku vučedolske golubice (vidjela, časna riječ!), pa opet šiljasti kamen…
Koliko postoji vrsta, oblika, boja kamenja dobro smo se uvjerili u nedjelju na izletu Staza kuša i krša – Ljubavna cestica. Kao da nam je svima toliko bila simpatična ta ljubavna cestica u imenu izleta da smo potpuno zanemarili ovo „krš“. Dakle, ne možemo reći da nismo bili upozoreni.
Na stazu smo se popeli iz mjesta Jablanovo na Jadranskoj magistrali. Staza prolazi prekrasnim krajolikom, na lijevoj strani pruža se pogled na Vinodol, na desnoj s vremena na vrijeme puca pogled na more, a sam je puteljak omeđen grmovima borovica, kadulje i drugog mirisnog bilja.
Problem je samo što dobar dio prvog dijela staze nismo uspijevali baš uživati u pogledima oko sebe – naše su oči bile uprte u tlo. Izlet je, s razlogom, kategoriziran kao K1. Kondicijski nezahtjevan, što zaista jest. No ako bi postojala oznaka K za potrebnu razinu koncentracije, onda bi bome bio K10. Opustiš li se na trenutak i digneš pogled s tla, velika je šansa da će ti se pod gojzericom pojaviti neki uljez, pogađate kamen, i poremetiti ravnotežu.
Nakon što je dva tjedna ranije izlet odgođen zbog jake bure, ovaj put su nas, srećom, vremenske prilike fantastično poslužile, kao što nam je glavni vodič Zoki i obećao. Osim nekoliko jačih udara vjetra na samom početku, cijelo nas je vrijeme mazilo ugodno proljetno sunce, da smo potpuno zaboravili da je tek zadnji dan veljače.
Nakon nekoliko kraćih pauza, koje smo uglavnom koristili za to da fotografiramo i uživamo u pogledima oko sebe (i malo razgibamo vratove od gledanja u tlo), počela se željno iščekivati velika pauza za ručak.
Dočekali smo ju na Kavranovoj stijeni, mjestu s predivnim pogledom na more, ali s još više, još većih, još oštrijih kamenja. Ništa od opuštanja, čak i na pauzi je valjalo paziti gdje staješ dok si pokušavaš dohvatiti gablec iz ruksaka koji si smjestio na susjedni kamen.
Siti i odmorenih stopala, nastavljamo stazom, koja na dijelovima podsjeća na najkamenitije dijelove Premužićeve staze na Velebitu, no u daljini se nazire šuma u kojoj se nadamo naći malo zemljanog tla i ohladiti pod drvećem glave od sunca.
Tako je i bilo, a nedugo potom dolazimo do Ljubavce cestice. Riječ je o prekrasnoj, laganoj šetnici koja je nastala prije gotovo sto godina – u tridesetim godinama 20. stoljeća. Ovdje napokon opušteno bacamo nogu pred nogu, gledamo oko sebe, čitamo poučne table, razgledavamo kasnoantičku Gradinu Badanj, zastajemo na vidikovcu s kojeg se pogled pruža na Tribalj i akumulacijsko jezero. Kroz ugodnu šumu začas stižemo do ceste i ulaza u Crikvenicu.
Zadnji je dan veljače, mi smo u kratkim rukavima, odbacili smo gojzerice, zavalili se na plažu, čak i umočili noge u more, a potom popili pivo u divnom društvu uz najljepši soundtrack šuma valova.
Divan izlet. Što sad, malo kamenja, ko to uopće više pamti.
Lana
