SREDNJI VELEBIT I POSLJEDNJI POZDRAV NAŠEM PRPI
Od svih planina koje sam posjetila, nekako sam sasvim slučajno i nenamjerno zapostavila Velebit.
Sram me je i reći da nikada nisam bila na Vaganskom vrhu. L Ali budem- to je sigurno. Na svu sreću planine su uvijek tu. Čekaju nas strpljivo i imaju vremena za ugostiti i dočekati raširenih ruku sve dobronamjernike i ljubitelje prirode.
Bio je to razlog više za odazvati se dvodnevnom izletu na Srednji Velebit. Izlet- netom nakon završene Opće planinarske škole, 09. i 10. studenoga, a neposredno prije mog ispita za vodiča. Već me je dobrano tresla ispitna groznica (polagala sam vikend iza), ali odlučila sam ići pa kud puklo da puklo. Možda nešto i naučim.
Desetak dana prije izleta tužna vijest. Preminuo je Prpa- dobri duh Velebita. Najpoznatiji domaćin, stanovnik i usudim se reći i zaštitni znak Baških Oštarija. Šok i nevjerica. Tuga. Bio je to čovjek koji je unazad nekoliko godina svojom voljom napustio sve blagodati moderne civilizacije i otišao je živjeti na Velebit. Volio je prirodu, životinje i biljke do te mjere da je odlučio s njima živjeti.
Često znamo reći kad nam je „dosta svega“. da bi najradije išli čuvati ovce na Velebit. Ali ne odemo.
E, a Prpa je to doista napravio. Nisam imala priliku upoznati ga, ali sam imala priliku odati mu počast na mjestu i mjestima koja je toliko volio.
Vremenska prognoza nije nam bila naklonjena, no vodič je taj koji donosi odluku o izletu, a odluka je bila- idemo! I uputili smo se. Nas tridesetak.
Dan prvi. Ljubičko brdo (1320 m) i Kiza (1274 m). Vrijeme još nekako i služi. Do te mjere da nas je na Kizi (divno penjanje- preporučujem!) priroda počastila s malo, ali baš malo sunca koje nas je puno razveselilo. Kasno poslijepodne dolazimo do hostela u Baškim Oštarijama i večer provodimo u evociranju sjećanja na Prpu od kojeg su se upravo toga dana oprostile Baške Oštarije.
U životu nekada ide po planu, ali češće po sudbini. Naime, u nedjelju je i nebo odlučilo plakati. Znali smo da od planirane ture neće biti ništa i da Bačića kuk ovaj puta nećemo vidjeti. Glavni vodič promijenio je plan i kada se kiša ipak malo smilovala odnosno stišala krenuli smo najprije do Planinarskog doma PRPA, a poslije i do njegove Jatare (tako je sam Prpa nazivao svoju kuću u kojoj je živio). Ispred Jatare „rakija izuvača“, a u kući sve je tako autentično i posebno i vrlo je lako zamisliti domaćina Prpu. No nije nas ovaj puta dočekao on. U kući smo zatekli Darka Kosa iz HPU Prpa koji je preuzeo ulogu domaćina. Pričali smo s njim o ovom tužnom događaju i nenadoknadivom gubitku za sve ljubitelje ovog predivnoga kraja. Pomolili smo se svi zajedno i na taj neki svoj način smo se oprostili od Prpe.
Sjela sam nekoliko minuta sama na livadu kraj Jatare. Pogled prema Pagu doista nema cijenu. Pogled je to koji vraća spokoj duši i briše iz srca svaku tugu i brigu. Pogled koji se ne može opisati riječima i koji se ne može dočarati fotografijom. Mogu ga vidjeti svaki puta kada zatvorim oči. I zato se osjećam privilegirano. Jasno mi je zašto je izabrao baš Velebit. Itekako jasno. J
Odlazimo iz Jatare- svatko sa svojim mislima. Riječi koje su me vratile iz dubine misli su Darkove riječi. Rekao nam je „Našeg Prpe više nema, ali Velebit će uvijek biti tu za vas.!“
I za kraj prekrasna priča o Prpi koju je prije nekoliko godina snimio RTL . Pogledajte ako već niste. I dođite na Velebit. Divan je.
I na kraju ću se ipak pohvaliti položenim ispitom za planinarskog vodiča i zahvaliti svima koji su meni i kolegama pomogli na našem vodičkom putu.
Do nekog sljedećeg izleta VEDRO!
Aleksandra Ljuba
