OSVRT NA PLANINARSKI IZLET NA SJEVERNI VELEBIT

„Dejanov prvi put“

Dejan Čabrajić. Prvi put vodič i voditelj. O njemu ništa ne znam, osim da se iz prikrajka grlato smije. Bradato lice Runolista s energijom djeteta koje se ne srami. On nas je vodio na Sjeverni Velebit. Prvi put sam bila tamo.

Krenuli smo prije zore. Odmah nas je u busu stavio na mjesto. Ugasio svjetlo s porukom: „Sad spavajte“. I bili smo tiho. Nakon kave u Brinju je krenulo. Prolazimo kroz kraj u kojemu živi 0,002 stanovnika po kilometru kvadratnom. Vrh se planine nije vidio … (strepim). Stoji kapa od oblaka. A Dejan priča o Ličanima koji rade pivo. Put nije bio tako dugačak.

Došli smo na parking kod PD-a Zavižan. Prvi pogled – pramenovi magle, žuta trava i krdo konja. Samo fali Džingis kan. Ostavili smo vozača da guli jabuke, a mi se lagano krenuli spuštati po stazi. Nije bilo prehladno, a kiša još nije bila počela.

Velebit je mjesto na kojem nema mjesta za taštinu. Toliko je velik da ga ima ­TRI. Nemam pojma kojom smo točno stazom išli. Mail sam obrisala, a najava izleta na stranicama pretvorila se u u „osvrt u pripremi“. Kružili smo. Malo se spuštali, malo penjali. Malo po šumi, malo po livadi. Blato me nije došlo glave – ali dupeta jest.

I to. Išli smo stazama koje su utabali konji. Ne znam u kojem sam trenutku prestala zaobilaziti balegu. Bilo mi je to sasvim prirodno. Trebala bih pisati o tome kako sam dahtala (a jesam) do Malog Rajinca – ali neću. Jer ono što sam osjećala dok smo se penjali teško mogu opisati. Kiša nas je oprala, a vjetar ispuhao. Ništa se nije vidjelo. I tu je kvaka.

Šamani kazu da je izvor svega – misao. A svatko ima svoju misao kad se popne na vrh. Ta je misao čišća što si više. I dublja što ti je teže. Čista i duboka je bila moja misao. Zato ni ona ne ide u osvrt.

Nekako shvatiš da na Velebitu ništa nije obično. Jesen je više jesen. Ljudi su više ljudi. Ponikve su brda okrenuta naopako, a bukova šuma je čudo. Drevna je. Grančice koje su pale na zemlju imaju boju staroga zlata. A stabla ne rastu pod 90 stupnjeva. Mladice se povijaju pod vjetrom i tek kad ojačaju krenu ravno u vis. Možete li zamisliti koliku snagu ima to korijenje?

Hodali smo satima, a dan je bio kratak. Zato nismo krenuli na Veliki Pivčevac. Vratili smo se u PD Zavižan i tu nam je planina poklonila pogled. Pogled koji širi zjenice. I noć je čekala taman toliko da se nauživamo. Dio ekipe popeo se na Vučjak, a ja sam ostala u domu na toplom. I nisam bila jedina. Bilo je još nas s dubokim mislima. Što da kažem – nije zbogom, nego doviđenja.

Povratak je bio posebna priča. Mrak je bio baš mračan. Do busa smo makadamom hodali sa svjetiljkama. I nisam se mogla oteti dojmu da su oni konji toga dana dobro jeli. Bojan Križaj bi nas pohvalio. A naš vozač i dalje je čistio jabuke. Bus je bio turbo, da se doslovno iskrilo. Sve smo s osmijehom preživjeli.

E, da. Imali smo mi i pomoćne vodiče – Zorana i Dina. I Ferdo je bio  ‘backup’. Hvala vam puno na brizi i strpljenju. A Dejan, onaj tip s početka priče? On nam je na putu vikao: „Ekipa ,super ste mi!“ Nudio nam osmijeh i gorku čokoladu. Proveo nas kroz Sjeverni Velebit u maniri razmetnoga sina Djeda Božićnjaka. I učinio ga našim. Dobar nam je bio, nadam se i mi njemu.

Dijana