Osvrt: Sisol, Učka, 17.10.2020.
S obzirom na to da Vajzi nema snage, mene je dopalo da pišem osvrt na ovaj divan izlet. Početak je klasika – polazak iz Zagreba u 6:30, kava na Ravnoj Gori u 7:30 i oko 9:30 eto nas u Brseču na parkiralištu koje je 100 metara udaljeno od početka staze. Iako smo skoro odustali od izleta, jer su tijekom vožnje uz Lungomare lagano padali prijedlozi tipa „Ajmo mi sjest u Opatiju na kavu na sunce, tko će sad hodati?“, glavni vodič nam je obećao da će poslije ture biti dovoljno vremena za uživanje.
Presvlačenje i priprema za polazak s pogledom na mirno more – a u glavi samo jedna misao: ako je ovako lijepo s ove točke, kakav će tek pogled biti s vrha. I nas 14 lagano kreće hodati i ćakulati. Neki su na izlet došli ravno iz samoizolacije pa su jedva dočekali malo pentranja, a neki su došli kako bi skupili dovoljno odjeće za perilicu rublja. Kako god, jedina briga nam je bila da na vrhu ne naletimo na poskoke na koje su kolege planinari nedavno upozoravali.
Sam uspon nije prezahtjevan (pogotovo uz naš lako ćemo i pomalo tempo). Priroda i pogledi sa svakim metrom nadmorske visine sve ljepši i ljepši. Jesen je lagano krenula šarati šumu predivnim bojama, a more mirno kao duša. Sve je bilo idilično do prvog većeg uspona (nije težak, veći problem je bilo „ne da mi se“ stanje u glavi). Tu smo malo usporili i nakon što smo ga savladali napravili pauzu (da ovi s početka koji nemaju snage dođu sebi).
Nakon pauze krećemo dalje, opet pentranje, malo kukanja, puno zezancije i izbijamo na vršni greben koji nas je sve oduševio. Dio ekipe ostao je zapanjen pogledom na Žalfiju (dugačak alpinistički smjer od 400 m na sjevernoj stijeni Sisola) i krenuo kovati planove za penjanje. Dio ekipe se samo rotirao s jedne na drugu stranu jer ne znaš što je ljepše, pogled prema moru ili pogled prema unutrašnjosti. S vrha grebena krenuli smo prema Sisolu, meni osobno najbolji dio staze (ali i onaj gdje su viđeni poskoci).
Ostavili smo štapove i skakutali i pentrali se po stijenama sve dok nismo ugledali kutiju sa žigovima i kamenu ploču koja označava vrh. Na vrhu smo, gladni i žedni, napravili dužu pauzu. Jele su se krumpiruše, odnedavno neizostavni banana bread i popila koja pivica. Naravno, odradili smo i fotosešn, a naš Leptirić je sve snimio dronom. Ipak najbolji dio je bilo prepričavanje raznih zajedničkih dogodovština s prijašnjih izleta. Neke detalje ste mogli čuti u Instagram liveu HPD Runolista koji je pokrenula naša Erna, iako se ja osobno nadam da ih niste čuli (nemojte pitati zašto :D).
Siti i veseli krećemo se spuštati prema početnoj točki. Moram priznati da mi je prvi put ikad spust bio zeznutiji od uspona, činilo se da nema kraja. Ipak u 14:00 smo bili na parkiralištu. Malo smo se mislili hoćemo li prošetati do crkvice na obližnjem brdu ili ići direktno na pivu u Opatiju – naravno da je prevagnulo ovo drugo. Na putu do Opatije počela je kiša, ali nama nije smetala da nastavimo s veselim ćakulama, sretni jer smo odradili turu, a još sretniji zbog hladne pive (neki zbog viskija i cigare). Dio ekipe je iz Opatije krenuo za Zagreb, šačica „nama se još ne da doma“ ljudi na večeru u restoran Putniku, ali vjerujem da je svima u glavi bila ista misao „da je barem svaka subota ovakva“.
Jelena G.
